U posljednje tek nešto više od dvije godine na hrvatskoj književnoj sce ni svoje je mjesto uočljivo počeo zauzimati hrvatski (riječki i pulski) književnik Nenad Stojković. Učinio je to dvama povijesnim romanima – »Plamen u bezdanu« (2021.) te krajem prošle godine objavljenom knjigom »Vatrena vila«. Prvi je roman rasprodan, drugi je na tom tragu, a uz to se i prije objaljivanja mogao podičiti nagradom za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman. Reakcije na njegove romane su, dakle, jako dobre, ali kad bešto mlađi čovjek piše povijesne romane, onda je logično razgovor s njim početi baš pitanjem otkuda, posebno kod mlađih, pomalo i neuobičajen interes za tu vrstu romana?

– Pa htio sam oduvijek prenijeti drugima avanturistički i zabavni duh takvih romana, koji je mene osvojio kad sam čitao taj žanr. Predajem u školi i uspijevam povijest učiniti živom, zabavnom i uzbudljivom, pa je tako pokušavam prezentirati i kroz moje pripovijedanje. Sigurno dosta zavisi i o tome kako se gleda definicija povijesnog romana. Moji su dosadašnji romani nadahnuti poviješću, odnosno ne mlate nikoga poviješću po glavi. Eventualno dijelom imaju namjeru nadahnuti ljude da samostalno istražuju (vlastitu) povijest. Želim vas povesti u skoro pa filmsku avanturu i kroz nju, usputno, prenijeti poruku da su život i svijet puno više od zatvorenih kutija, kakvim nam ih često predstavljaju. Naravno da čitatelji to znaju, ali dobar prijatelj je tu da bi nas podsjetio na očite stvari na koje povremeno zaboravimo. Dobra knjiga je dobar prijatelj.

Nenad Stojković: Plamen u bezdanu

Isti likovi

Kako odabirete teme, što je bio motiv za odabir povijesnog razdoblja koje je obrađeno u prvom romanu »Plamen u bezdanu«, a što za »Vatrenu vilu«?

– Nit vodilja kod ovih romana mi je bila da pišem o događajima i pothvatima koji hrvatsku povijest izdvajaju u svjetskim razmjerima, gdje smo bili jedinstveni ili specifični. Zanimaju me velika zbivanja ispričana kroz oči velikana i pučana upletenih u njih. Poklopilo se da se obje priče odvijaju u Veličanstvenom stoljeću. Vjerujem da će čitatelje zabaviti kako se u oba romana pojavljuje određeni broj istih likova, čime se upotpunjuje njihova priča i gradi bogatiji, cjelovitiji svijet. I to sam posložio tako da nije bitno pročitate li prvo »Vatrenu vilu« ili »Plamen u bezdanu«, koji su međusobno nezavisne priče. Nikola Zrinski je naš plamen u bezdanu, a Mila Gojsalić naša vatrena vila. Junak i junakinja, muški i ženski princip, kao zaokružena cjelina ili mini ciklus elementa Vatre.

Kako gradite nepoznate ili malo znane likove poput Mile Parisevića, koji je vrlo bitan za radnju »Vatrene vile«?

– O Pariseviću sam našao samo jednu povijesnu crticu, odnosno činjenicu da je sudjelovao u dvoboju s turskim gorostasom Bakotom pod zidinama Klisa. Tih par rečenica koje su zabilježile njegovo postojanje bile su dovoljne da stvorim čitavu njegovu životnu priču. Otkad znam za sebe, bilo mi je potrebno uvijek minimum poticaja za maksimalnu proizvodnju. Uz to posebno volim kroz pisanje vraćati u život pučane, obične ljude čija su imena i postojanje nestali u vihoru vremena, izbrisani iz sjećanja. Pretpostavljam da mi je stalo do njih kao i do današnjih ljudi koji prešućeni obavljaju herojski posao svuda oko nas i pokreću ovaj naš svijet na svojoj tihoj snazi. Volim misliti da ljudi čitajući moje romane, kao i oni koji čitaju ovaj intervju, imaju osjećaj kako postoji netko tko misli na njih, cijeni njihovu borbu i suosjeća – čak i na neviđeno. Moja mašta i pisanje nastali su iz samoće pa ih koristim kao pruženu ruku drugima da znaju da nisu sami. A proces stvaranja mi je i samome misterij. Sudionici mojih romana samo počinju kao likovi i redovito postanu osobe koje su se skoro pa samostalno oslobodile u život.

Kako teče proces rada? Koliko vremena otpada na proučavanje teme i prikupljanje podataka?

– To zavisi o razmjeru događaja i razdoblja koje se želi pokriti. Za »Plamen u bezdanu« pisanje je trajalo nekoliko godina, a za »Vatrenu vilu« dosta kraće zbog prethodno prikupljenog materijala. No u svakom slučaju volio bih da moji romani potaknu ljude na istraživanje Nikole Zrinskog, sultana Sulejmana, Mile Gojsalić, Poljica, itd. iz povijesnih lokalnih izvora i udžbenika. Tako, ako žele, mogu dobiti još jednu paralelnu priču uz onu iz romana, koji su beletristička adaptacija. Drago mi je čuti od čitatelja da su im čudniji bili stvarni povijesni događaji iz romana nego moja dramatizacija oko njih. Pretpostavljam da je to lijep kompliment na prirodnost mog spisateljskog nadograđivanja i povezivanja događaja, ali i dokaz da su život i povijest često puno bizarniji od onog što doživljavamo svakodnevno ili kakvim ih percipiramo većinu vremena.

Beletristička adaptacija

Česti su u vašim romanima i komični trenuci, uspješne duhovitosti u koje uključujete povijesne likove. Otkud vam ideje za to?

– Prvo, drago mi je što ste ih ocijenili kao uspješne. Uspješno ste me nasmijali s tim. Humor je odlično oruđe za postizanje još jednog mog cilja – skinuti nekakvu etiketu s hrvatskih povijesnih romana da su beživotni, kruti i lišeni zabave. Ljudski duh se kroz teška vremena (daleka i bliska) dobrim dijelom podizao, održavao i odražavao kroz – kako sama riječ kaže – duhovitost. Kada stvorite žive likove koji iskaču sa stranice, oni podivljaju izvan vaše kontrole i skoro da ne možete kontrolirati njihove odluke, verbalne provale ili naizgled lude postupke. Nečiji Krsto Frankopan će možda biti uštogljen, sterilan i suhoparno zatajit, ali moj je glasan, neobuzdan i strastven s velikim snovima. Moj Krsto je ratnik koji će se zaljubiti u ženu na temelju toga kako su se izvrijeđali pri prvom susretu ili pijan potući u krčmi sa slavnim renesansnim majstorom misleći da brani čast – istog tog renesansnog majstora. Mislim da je svima zabavnije s mojim Krstom. Takvog nesavršenog lika nije teško zavoljeti, jer je blizak našoj nesavršenosti – unatoč svom povlaštenom položaju.

Autorski metajezik

Česti su i trenuci samoironičnosti. U ovom romanu jedan od najuvjerljivijih likova – Matijaš Gojsalić – prijatelju komentirajući to tko je u koga zaljubljen i što bi tko od koga i zašto htio, kaže: »Nisam vidio ovakve priče ni u predstavama putujućih glumaca«. Koliko je teško stvoriti zanimljivu radnju koja će čitatelje privući često suhoparnoj povijesnoj tematici?

– Jedan od načina je što ciljano izbjegavam regionalizme ili bolje rečeno stvaram neki metajezik u romanima koji je blizak i razumljiv svakom modernom čitatelju iz bilo kojeg dijela Hrvatske. Dalje, u »Plamen u bezdanu« sam pisao o borbi za sudbinu svijeta na našim prostorima, a u »Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić« o našoj Ivani Orleanskoj – legendarnoj junakinji koja je zaustavila čitavu jednu vojsku. Obično kad ljudima tako sažmem Vatrenu vilu, njihovo je sljedeće pitanje: »Kako je to uspjela!?« A ja odgovorim: »Paa… Pročitajte knjigu.« Uglavnom, ne znam koliko može uzbudljivije od takvih tema.

»Vatrena vila« je ustvari pleter dviju priča južnog i sjevernog Jadrana – dva krila iste ptice. Trsat i Istra su također bitne lokacije u priči. Ima elemente ratno-pustolovne priče i ljubavnog romana i dosta drugih tema primjenjivih na današnjicu. U primjeru koji ste naveli namjera nije bila meta-komentar, nego je jednostavno logično da će čovjek poput Matijaša primijetiti nešto takvo o razvoju događaja. Autoironija je samo sekundarna pojava koliko god dobrodošla i zdrava u smislu da zadržava čovjeka i narativ s obje noge na zemlji. Uz sve to, ne treba ni zanemariti modernu vizualnu prezentaciju romana u kojoj mi je uvelike kod Vatrene vile pomogla talentirana ilustratorica Ksenija Mijoković. Sve su to faktori koji čine zanimljivu knjigu i žanr.

Što vam znači nagrada koju ste dobili za »Vatrenu vilu«?

– Prvo veliko priznanje mi je bilo što je Ministarstvo kulture odlučilo otkupiti prvi roman »Plamen u bezdanu« u izdanju Artikulacija iz Koprivnice, a drugo još veće priznanje od čitatelja što je roman rasprodan unutar devet mjeseci. Nagrada za drugi roman »Vatrena vila – Legenda Mile Gojsalić« mi je veliki poticaj i zbog okolnosti u kojima je napisana. Naime vidio sam natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman mjesec dana prije istjeka roka. Uspio sam napisati roman u tom ekstremno kratkom vremenu. To mi se već činilo kao veliki pothvat kojim sam bio izuzetno zadovoljan. Tako da me osvajanje prvog mjesta zateklo. Nagrada na anonimnom natječaju je bila dodatno priznanje žirija sastavljenog od vrlo iskusnih pisaca. Bilo mi je drago čuti opasku Hrvoja Hitreca da je roman vrlo pitak i filmičan. Vrlo lijep trenutak na dodjeli nagrade bio je i posjet samih Poljičana, koji su bili vrlo sretni i ganuti što je netko s druge strane Hrvatske bez osobnih veza s njihovim krajem odlučio napisati roman o njihovoj drevnoj republici i najvećoj junakinji. Zahvalan sam i Gradskoj knjižnici Kaštela i Nakladi Bošković iz Splita koji su organizatori natječaja i suizdavači. Eto sad imam jedan roman izdan na sjeveru i jedan na jugu Hrvatske. Lijep početak karijere, što se mene tiče.

Lijep početak

Radite li na nekom novom romanu?

– Naravno, i to na više njih. Osvojene nagrade za kratke priče iz više žanrova su me ohrabrile da se okušam u više žanrova i s romanima. Dovršio sam roman smješten u Rijeku s početka 20. stoljeća kada je grad bio u žiži interesa međunarodne javnosti i jedinstveni slučaj u svijetu iz više razloga. Nažalost, budući da malo ljudi u Hrvatskoj izvan Poljica zna za jedinstvenost Poljičke republike i Mile Gojsalić, tako malo ljudi izvan Rijeke zna kolika i kakva su se sve povijesna čudesa događala u tom gradu. Preveo sam i »Vatrenu vilu« na engleski jezik. Počeo sam pisati i priču inspiriranu istarskim legendama s jednim, nadam se, svježim i modernim pristupom temi.

Taj roman bi trebao biti odmak od dosadašnjih utoliko što se bavi metafizikom i nadnaravnim. Nakon toga bih volio napisati jedan znanstveno-fantastični roman kojeg planiram već godinama. Radnja dodiruje teme transhumanizma i svemirskog putovanja, mada se vrti oko naravi vode i života.