Opsežno djelo

“Plamen u bezdanu” Nenada Stojkovića: Povijesni roman o sudbinskim zbivanjima u 16. stoljeću

Marinko Krmpotić



Samo je zaboravljeno stvarno izgubljeno«, tvrdi se na završnim stranicama ovog opsežnog romana, a ako tome jest tako, onda je povijesni roman »Plamen u bezdanu« Nenada Stojkovića itekako značajan doprinos nezaboravu vezanom za sudbinska povijesna zbivanja koja su se tijekom šesnaestog stoljeća odvijala na području Hrvatske i susjednih nam država. Knjiga zahvaća razdoblje od 1517. pa do 1579. godine, a na svojih 545 stranica prati četiri temeljne linije radnje.


Jedna je vezana za Nikolu Zrinskog, druga prati Katarinu Frankopan, treća život turskog velikaša Sulejmana, a četvrta sudbinu Mehmed paše Sokolovića, velikog turskog ratnika i državnika koji je do vrhova vlasti turskog carstva stigao krenuvši u tu avanturu tako što je, kao i brojna druga djeca, silom negdje u Bosni otet od roditelja kršćana te potom obučavan za turskog vojnika.


Opisu njihova života Stojković je pristupio na taj način da je koristio povijesne istine i činjenice spajajući ih s izmišljenim zbivanjima kojima je cilj dodatno istaknuti karaktere opisanih likova, odnosno dati što uvjerljiviju sliku tih povijesnih vremena. Radnja ne teče linearno, već je razbijena u niz vremenski različitih poglavlja i epizoda, a zadatak čitatelja je »spajati« te epizode u jednu zajedničku cjelinu pri čemu mu autor pomaže tako što za svako poglavlje navede godinu zbivanja.


Kombinacija povijesti i mašte




Kombinirajući tako povijest i maštu pratimo, primjerice, priču o Nikoli Zrinskom i njegovom prijatelju vitezu Mikuli Krivopoljskom, Nikolinu ljubav prema lijepoj i posebnoj Katarini Frankopan, životni put prijestolonasljednika Sulejmana te muke koje je morao proći dječak Bajo Nenadić od trenutka kad je otet i unovačen pa sve do njegove smrti 1579. godine kad ga je cijeli svijet znao kao čuvenog Mehmed pašu Sokolovića. Najobimniji dio romana vezan je za 1566. godinu i opis čuvene bitke kod Sigeta u kojoj je Zrinski izgubio, ali su tijekom svog dugog otpora hrvatski vojnici predvođeni Zrinskim Turcima nanijeli takve gubitke da je bitno bio oslabljen njihov daljnji ratni put prema Beču. Štoviše, baš zahvaljujući tom otporu i tim gubicima, tom »čudu« kako ga je nazvao čuveni francuski kardinal Richelieu, spašena je Habsburška Monarhija i zaustavljeno tursko osvajanje Europe. Kardinal, kancelar i ministar Luja XIII. napisao je: »Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu«.


»Plamen u bezdanu« je stopostotni povijesni roman, a to znači da njegov autor u potpunosti poštuje sve temeljne karakteristike tog oblika prozne književnosti. Pojašnjenja i objašnjenja za one u te povijesne dane manje upućene čitatelje dani su u predgovoru i pogovoru, a kroz sam roman zbivanja su obrađena detaljno i s mnogo pojedinosti i podataka, opisa zbivanja i dijaloga likova. Štoviše, na trenutke – posebno kad uoči, za bitke ili nakon nje, likovi pričaju li ga pričaju, sve djeluje pomalo i nerealno i knjiški, a još je gore što je zbog te količine dijaloga sve skupa i malo preopširno, mada je i ta epska opširnost baš karakteristika povijesnih romana.


Duhovitost


Ono što definitivo jest dobro je za povijesne romane netipična, a u osnovi itekako dobro došla – duhovitost. Tako, primjerice, na brod Dubrovačke Republike koji sudjeluje u pomorskom okršaju pred Kraljevicom autor »smješta« hrvatske književne velikane Marina Držića, Petra Hektorovića i Nikolu Nalješkovića koji zapisuju što se zbiva, a nakon što im je zabranjeno da te zapise sačuvaju, Hektorović kaže razočaranom mladom Držiću kako ta zabrana nije važna jer: »Narod se, moj mladi prijatelju, ionako više lovi za laki mamac priča nego za teško meso istine.« Drugom prilikom Nikola Zrinski hrvatske renesansne bardove pita: »Pjevate li vi u Dalmaciji o ičemu osim o vinu i moru?«, a nedvojbeno je duhovito (mada se nekima to neće dopasti) i to što među omiškim gusarima koji se udružuju s Turcima da bi napali Hrvate imamo i likove koji se prezivaju Pavelić i Luburić. Pri tome Stjepan Frankopan sasječe Pavelića, a Nikola Zrinski Luburića.
Stojković je nastojao i uspio »oživjeti« likove hrvatskih velikaša te im je kroz niz epizoda (poznanstvo Katarine i Nikole, njezina smrt, Nikolino odrastanje, njegovo junaštvo u obrani Sigeta…) uspio izgraditi onu dimenziju ljudskosti koja nadilazi suhe povijesne fakte, a isto mu je to uspjelo i s likovima turskih velikana, posebno likom Mehmed paše Sokolovića koji je najživotniji od svih opisanih.


Razgranata radnja


Uz to autor je itekako dobro kroz razgranatu radnju uspio iskazati svu silu spletkarenja i politikanstva koje je, spojeno s pohlepom za bogatstvom koja je nadjačavala ljubav prema rodu, vjeri i narodu, uzrokovalo patnje i tragedije za velik dio hrvatskog i ostalih naroda koji su u to doba živjeli na Balkanu. Oslikana je i čitatelju dobro predočena i strašna surovost tih vremena kad se život gubio u sekundi, a nasilje bilo svakodnevica pri čemu je uvijek vrijedilo pravilo kako »nema sile koju sila ne bije«. Sve u svemu Nenad Stojković je sa svojim debitantskim romanom »Plamen u bezdanu« uspio čitatelju prenijeti svoju viziju davne prošlosti, zabaviti ga te svakako i podučiti.


O autoru i djelu


Nenad Stojković rođen je u Puli. Nakon gimnazije u Puli pohađao je Universita degli Studi di Bologna i Sveučilište Rijeka. Trenutno živi u Rijeci i radi kao učitelj engleskog jezika i povijesti. Objavljivao je kratku prozu i poeziju, a nagrađivan je na natječajima za kratku priču u više literarnih žanrova na hrvatskom i engleskom jeziku. »Plamen u bezdanu« njegov je roman prvijenac.


Žrtva koju su Zrinski i hrvatski vojnici (ali i drugi u njihovim redovima) podnijeli te 1566. godine ogromna je. Slično kao i kod Vukovara više od tri stoljeća kasnije, postavljalo se pitanje zašto svijet nije reagirao, zašto nije bilo pomoći. O tome Stojković kaže: »Venecijanski su bankari i austrijski dvorski kuloari izračunali da u najgorem slučaju izbrisani grad Siget može postati snažan simbol, a Zrinski veliki mučenik, nadahnuće za kršćanske vojnike. Sve drugo im se činilo kao suviše rizična investicija. Maksimilijanova se volja, da ipak sačuva viteški obraz i pokrene marš u pomoć herojskim braniteljima Sigeta, uporno zaplitala u toj mreži okolnosti, interesa i taštine. Trebalo se uvijek podsjetiti da europsko selo živi za sebe i svoju jezgru, a ne za nebitne narode na periferiji tik uz strahotnu šumu islama. Oduvijek su postojale prihvatljive žrtve u velikoj slici i velika ih je slika prikazivala manjima nego što jesu«, konstatira Stojković koji isto tako sjajno analizira i kritizira nejedinstvo Hrvata kao jedan od uzroka ne samo poraza kod Sigeta, već i vjekovnih drugih nedaća i muka.


Pišući na ovitku romana o ovoj knjizi urednik Ilija Aščić kaže: »Ova višeslojna bogata saga nije samo povijesni, već je i pikarski roman, pustolovni i ratni spektakl, priča o pokušajima ljudskosti i ljubavi u doba očaja i mržnje, drama o potrazi za nadom. Autor sjajno spaja sve ove elemente i dočarava ono što je prošlost ostavila nenapisanim kao putokaz za buduće putnike, svjetionik sjećanja u beskrajnoj noći vremena. Nesrazmjer između nemilosrdnog bezdana i otpora usamljenog plamena preslika je odnosa smrti i života, svijeta i pojedinca, sudbine i slobodne volje. Iskonski dvoboj u kojem svi sudjelujemo, tražimo ono svjetlo u dubini koje nam otkriva tko smo«, zapisao je Ilija Aščić.