Pariz je za Poljake i poljsku kulturu još od sredine 19. stoljeća postao svojevrsnim duhovnim, kulturnim egzilnim centrom u kojem su (brojni), iz domovine prognani intelektualci našli svoje privremeno ili stalno utočište. Mnogi su, posebice oni koji su se dragovoljno odlučili za emigraciju u znak prosvjeda zbog ruske carske ekspanzionističke i šovinističke politike, po dolasku u Francusku mislili da se radi samo o privremenom boravku u tuđini, ali za mnoge to se pretvorilo u trajno stanje; uostalom, pariška groblja puna su značajnih imena poljskog plemstva, politike, umjetnosti i znanosti koji su čitav život sanjali povratak u zavičaj, a da im je to bilo nemoguće ostvariti, jer se nisu željeli vratiti u porobljenu domovinu.

Posebice je u siječnju 1863. godine, nakon krvavog poljskog ustanka došlo je do tzv. Velike migracije i francuska je prijestolnica za dugo vrijeme postala središtem okupljanja značajnih poljskih književnika, filozofa, znanstvenika i političara koji se nisu mogli, niti željeli pomiriti sa germanizacijom i rusifikacijom svoje domovine, u to vrijeme zapravo izbrisane s političke karte Europe. Naime, nakon Bečkog kongresa, Poljaci su postali narod države, osuđeni na zaborav i život pod tuđinskom vlašću, a samo zahvaljujući poljskom egzilu, uglavnom stacioniranom u Parizu, svijetu nije bilo dopušteno zaboraviti na veliku političku nepravdu i dramatičnu kalvariju kroz koju je poljski narod prolazio. U francuskoj se metropoli poljska konzervativna aristokracija našla u istom stroju otpora sa poljskim građanskim liberalima i tako se rodio romantičarski, u mnogo čemu kontroverzni, ali i glasoviti »poljski mesijanizam« (tvorci: Jozef Hoene-Wronski i Adam Mickiewicz) koji je trebao postati općim programom oslobođenja porobljenih, slavenskih naroda; naravno na čelu sa Poljskom, što je poljsku inteligenciju povijesno i suviše skupo u prolivenoj krvi koštalo. Trojica poljskih, književnih velikana (A. Mickiewicz, Juliusz Slowacki i Zygmund Krasinski) 19.st. koji su svoj stvaralački zenit doživjeli u emigraciji pridonijeli su održavanju svijesti o nacionalnom identitetu, a upravo zahvaljujući emigraciji, iz Pariza se ta nacionalna svijest radikalnog otpora (pro)širila Lavovom, Krakovom i Varšavom gdje su se rađala tajna, zavjerenička plemićka društva, slobodarski građanski kružoci i revolucionarne studentske skupine koja su si za cilj postavila: povezati se s egzilom i krenuti u oslobađanje domovine prije svega od ruskog jarma.

Dragocjena riznica

Dakle, od sredine 19. stoljeća pa sve do praktički jučer, Pariz je bio i ostao centrom poljske kulture i literature, a cijelo to, silno bogato nasljeđe, tu nepojmljivo dragocjenu riznicu poljskog kulturnog i znanstvenog stvaralaštva sačuvao je, ali i do novih monumentalnih razmjera razvio, prije svih, jedan izuzetan, neponovljivi redaktorsko-književni genij otjelotvoren u liku Jerzy Giedroyca. Taj je intelektualac u samoći desetljećima predano i samozatajno radio na (raz)otkrivanju starih, ali i formuliranju, stvaranju i promoviranju novih projekata (u širokom rasponu od književnosti preko filozofije do povijesti i ostalih humanističkih znanosti), kako bi svijet upoznao s (ne)prilikama novodobne poljske povijesti, ali, prije svega, jednako tako i vlastitom narodu u domovini »vratio sjećanje i samopouzdanje« upozorivši ga kakvim duhovnim blagom i kapitalom raspolaže. Naravno, ilegalnim je kanalima Giedroyc svoj časopis »Kultura« distribuirao u domovinu i to je bila svjetlost preko koje su brojni poljski intelektualci zatočeni u komunističkom ideološkom kazamatu zapravo saznavali što se u svijetu zbiva, ali jednako tako i što se to stvarno zbiva u njihovoj zemlji, budući da im je realno stanje i istinu službena (neo)staljinska politika tajila i skrivala. Zahvaljujući Giedroycovom entuzijazmu i potpunoj posvećenosti tom ogromnom i zahtjevnom poslu uređivanja i produkciji značajnih djela poljske, ali i šire, srednjo i istočnoeuropske emigracije (posebice ukrajinske, bjeloruske i pribaltičke), pariška se »Kultura« pretvorila u veličanstveni spomenik egzilnom stvaralaštvu, toj specifičnoj, začudnoj, zabranjivanoj i protjeranoj kulturi i danas, bez sumnje predstavlja civilizacijsku vrijednost nulte kategorije. Ili kako je to rekao sam Giedroyc: »Od svog nastanka ‘Kultura’ se borila za otvorenost javnog života u emigraciji… i sve što sam učinio, činio sam na štetu privatnog života kojeg zapravo nisam ni imao. Ponekad je to znalo biti poprilično mučno, ali ipak, mislim da drugačije ne bi znao živjeti«.

Književni institut

Vremenom se dakle »Kultura« pretvorila u najznačajniju (sve)poljsku, nacionalnu, kulturnu instituciju, ali i uopće, egzilnu periodiku u kojoj su surađivala najznačajnija imena poljske (K.A. Jelenski, J. Stempowski, Cz. Milosz, W. Gombrowicz, G. Herling-Grudzinski, J. Kolakowski, Z. Bauman, J. Andrzejewski, M. Hlasko, Z. Herbert, A. Zagajewski, J. Kot, J. Kuron, A. Michnik, Karol i Zenon Modzelewski, K. Pomijan, filozof i autor velike monografije o Giedroycu…) i europske kulture (M. Đilas, A. Solženjicin i M. Kundera, A. Saharov, J. Brodski…).

U Londonu je neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio osnovan »Savez poljskih pisaca u izgnanstvu« (počeo je izlaziti i njihov časopis »Wiadomosci«), ali više se radilo o političkoj negoli o kulturnoj instituciji, a Giedroyc je želio upravo suprotno; formirati autentični, znanstveno-istraživački književni institut koji bi se bavio primarno literaturom, filozofijom i političkom poviješću, ali koji bi politički i financijski bio neovisan, te bi objektivno i kritički mogao pisati o svim temama od značaja za Poljsku i šire Srednju Europu. Giedroyc je u Rimu 1947. osnovao »Književni institut« (»Instytut Literacki«) i časopis »Kulturu« (kao mjesečnik), ali tek po prelasku u Pariz, tj. Maison Laffitte, početkom 50-ih godina dvadesetog stoljeća književna je produkcija dobila puni zamah. Naime, nakon što su 1952., odnosno 1953. brojni poljski emigranti (intelektualci, političari, umjetnici itd.) počeli istupati u radio emisijama »Slobodne Europe«, sve to izgovoreno i napisano trebalo je ostati zabilježeno. Te se zahtjevne zadaće prihvatio Jerzy Giedroyc, zapravo to je bio razlog zašto je pokrenuo novu biblioteku koja je počela izdavati značajna djela u širokom rasponu od književnosti preko povijesti do filozofije, ali koja se nisu odnosila samo na Poljsku, već su nastojala problematizirati i brojna pitanja u širem (srednjo)europskom kontekstu (»Russika«, »Bohemica«, »Polonica«, »Hungarica« itd.). Desetak godina nakon toga, cijelu svoju izdavačku djelatnost Jerzy Giedroyc je zaokružio počevši izdavati stručno-znanstveni časopis »Zeszyty Historyczni« (1962.), čime su njegov Institut i časopis postali nezaobilaznim referentnim centrom bez kojeg se o fenomenologiji egzila, duhovne emigracije i suputništva, disidentstva, samizdata i tamizdata, logorologije, masovnim pogromima i deportacijama, staljinskom totalitarizmu itd. više nije moglo ozbiljno i kritički promišljati. Giedroycova »Autobiografija na sve četiri« upravo o svim tim temama govori iz prve ruke i utoliko je ovo djelo nesumnjivo veliki i značajni izdavački poduhvat (koji moramo zahvaliti prije svega agilnom izdavaču Josipu Pandurić i kompetentnoj i informiranoj Ireni Lukšić), jer nas upoznaje s jednim svijetom koji nam je u najvećoj mjeri, uglavnom nepoznat i o kojem se u našoj kulturnoj javnosti nije dostatno raspravljalo.

Osim toga, zahvaljujući Giedroycu i njegovoj autobiografiji susrećemo se s cijelim nizom, u nas, uglavnom malo poznatih intelektualaca, a koji zapravo nedvojbeno pripadaju samom vrhu novodobne europske civilizacije. Ovom se knjigom otvorio jedan ogroman »kulturološki horizont« bez kojeg je zapravo nemoguće razumjeti svekolika dramatična raskrižja pred kojima se našla europska civilizacija tijekom dvadesetog stoljeća. Istodobno, saznajemo i za brojne međusobne, idejne i intelektualne sukobe i prijepore u poljskom, ali i šire srednjoeuropskom egzilu, a zahvaljujući Giedroycovom pismu upoznajemo se i sa osobnim slabostima i netrpeljivostima intelektualnih veličina koje je, u interesu publiciranja svog časopisa i rada Instituta nastojao što je moguće više primiriti. Tako, između ostalog u autobiografiji piše: »Gustaw(Herling-Gruzinski) uopće ne voli Milosza i teško to skriva. Još je negativniji prema Brandysu, a Zurkowskog je prekrižio, ne samo kao čovjeka nego i kao pisca…ipak Gustaw mi je partner u političkim raspravama…koje su mi osobno bile važne, ali još važnije za izlazak »Kulture«. Giedroyc nam je dakle predstavio emigraciju u svekolikoj njezinoj proturječnosti, sa svim brojnim dilemama, ali bez ogleda na međusobne nesporazume i razumljive ljudske slabosti, egzil se formirao kao svojevrsni »duhovni Arhipelag« u kojem su bez ogleda na veličinu i značaj ruskog i češkog dissenta i egzila, poljski pisci, filozofi i uopće intelektualci imali nesumnjivo vodeću ulogu i formirali su jednu novu sferu subverzivnog stvaralaštva i duhovnu galaksiju na način kako to nitko prije, a niti poslije njih nije tako znao i umio. Naravno, Rusi (»Kontinent«, »Novi žurnal«, »Posev«, »Ruska misao«…) i Česi (»Svedectvi«, »Listy«…) su također imali ogroman udio u formiranju tzv. egzilne svijesti i kulture, ali upravo zbog svoje izrazito traumatične povijesti Poljaci su bili prisiljeni, na novi način stvarati i izraziti svijest o svom položaju.

Do smrti apatrid

Jerzy Giedroyc se rodio 1906. u Minsku, a na Varšavskom sveučilištu studirao je pravo, a potom radio kao činovnik u raznim poljskim ministarstvima (poljoprivreda, trgovina, industrija) uglavnom kao glasnogovornik. Slovio je među kolegama kao izvrstan stručnjak za gospodarska pitanja, ali je ostvario i široki krug prijateljstava i poznanstva u tadašnjim poljskim, ali i europskim intelektualnim krugovima, što mu je itekako pomoglo u kasnijem radu. Još tijekom studija počeo se baviti novinarstvom i književnošću, a rat ga je zatekao u Bukureštu gdje je radio u poljskom veleposlanstvu. Kasnije se, tijekom rata priključio poljskoj izbjegličkoj armiji generala Andersa i sudjelovao je u raznim vojnim akcijama na Bliskom istoku gdje je i proveo najveći dio vremena. Svršetkom rata, nakon kratkog boravka u Italiji prešao je u Pariz i praktički, čim se demobilizirao, posvetio se organizaciji poljske kulture, nastojeći na stvaralačkom planu povezati »razbacanu poljsku emigraciju«. U domovinu se nije želio vratiti, jer se kao »konzervativni liberal« (sam se tako krstio) nikako nije mogao pomiriti s komunističkim sustavom koji je zavladao njegovom zemljom. U Francuskoj je s Jozefom Czapskim, Zofiom (Zosiom) i Zygmundom Hertzom dovršio osnivanje »Književnog instituta«, a časopis »Kultura« je počeo redovito mjesečno izlaziti, posluživši se pri tomu novcima emigrantske vlade. Međutim, zbog stalnih međusobnih sukoba poljskih egzilnih političara, posebice onih u Londonu, odlučio se distancirati od politike i u potpunosti osamostaliti i krenuti vlastitim putem. Tako je počela teška, svakodnevna borba za goli egzistencijalni, ali i stvaralački opstanak koja je trajala praktički sve do njegove smrti – umro je 2000. godine u Maison Laffitteu. Uz financijske, morao se nositi i s brojnim političkim teškoćama, zbog kritike staljinizma i Sovjetskog Saveza našao se na meti francuskih komunista i uopće francuske ljevice i samo zahvaljujući prisebnosti i hrabrosti uspio se svemu tomu odhrvati. U svojoj autobiografiji Giedroyc je zapisao: »U počecima našeg boravka prilike u Francuskoj bile su prilično nemile. NKVD je otimao ljude na ulicama, a pokraj Pariza nalazio se logor kojim su upravljali sovjeti… kada je Milosz prebjegao (iz Poljske) i preselio se k nama, policija se pribojavala da ga ne otmu i dala nam je zaštitu«. Tu je svakako značajnu ulogu imala činjenica što je Giedroyc bio nositelj francuske Legije časti, te iako se nikada nije odrekao poljskog državljanstva, tj. ostao je praktički do smrti apatrid, francuske su ga vlasti štitile i nisu mu pravile administrativne probleme, iako su to u formalnom smislu itekako mogle. Međutim, o tim »sitnicama« Giedroyc nije vodio računa, svim je silama nastojao proširiti krug suradnika kako bi, svjestan važnosti misije »Kulture« što je moguće bolje »zahvatio« i kritički analizirao svije(s)t oko sebe.

Istodobno, pomagao je, iako i sam financijski vrlo skučen, brojnim poljskim i srednjo-istočnoeuropskim emigrantima nastojeći im olakšati život u tuđini. Kada i kako je taj čovjek, uglavnom sam samcat, uspio obaviti silni posao koji inače rade cijeli književni instituti, teško je zamisliti, a sam je rekao: »Imao sam tu sreću što sam bio okružen intelektualno nadmoćnijim ljudima koji su me nadahnjivali…« Nažalost, pri svom uredničkom i nakladničkom poslu posvema je zapostavio svoj književni talent kojeg je nesumnjivo u velikoj mjeri posjedovao, o čemu uostalom i svjedoči njegova autobiografija.

Književni papa

Nakon Giedroycove smrti, nakon temeljite preobrazbe političke karte svijeta, tj. nakon pada komunizma, Institut je nastavio živjeti: danas djeluje pod vodstvom uglednog intelektualca Wojciceha Sikore tako da i nadalje ispunjava svoju zacrtanu i zamišljenu kulturološku misiju. Bez ikakve sumnje Giedroyc se vremenom pretvorio u pravog titana sveeuropskog egzila i svijet mu mora zahvaliti što je, u vrijeme kada se sve činilo beznadnim, imao snagu, hrabrost, viziju i mudrost (u)činiti ono što se mnogima činilo nemogućim. »Književni papa« poljske zagranične, prognane, zabranjivane i podzemne kulture i ikona u koju se zaklinjao poljski dissent, obilježio je novodobnu poljsku, ali i širu kulturnu, europsku povijest kao malo tko prije njega. Stoga mu se svi mi kojima je stalo do kulture i duhovnih vrijednosti, ali ipak prije svega sami Poljaci, moraju duboko pokloniti, jer da nije bilo njega, jedna fascinantna (egzilna) kultura, tzv. »civilizacija polonica« izgubila bi se nepovratno u bespućima brojnih ideoloških, društvenih i političkih prijepora i (samo)cenzura. Samo zahvaljujući njemu i njegovom Književnom institutu i časopisu »Kultura« to se nije dogodilo: indeks libri prohibitorum (p)ostao je dostupan svima. A mi, čini se, još ni danas nismo svjesni prometejske uloge i veličine Jerzy Giedroyca u povijesti (srednjo)europske kulture.