Tema nedavnog i još uvijek itekako aktualnog hrvatskog egzodusa mladih (pa i starijih) u zemlje EU-a nedvojbeno je jedna od najbolnijih, ali i najzanimljivijih kad je riječ o suvremenoj hrvatskoj stvarnosti i nedavnoj prošlosti. Upravo je stoga pojava romana »Između« Kristine Gavran – koja i sama pripada tim generacijama koje su sreću potražile izvan Lijepe Naše – pomalo i očekivana, a nakon stopedesetak pročitanih stranica jasno je kako je mlada, ali već poznata i priznata književnica vjerno stvorila sliku tipične mlade hrvatske obitelji koja je sreću pokušala naći daleko od zavičaja.

U ovom je slučaju riječ o engleskom gradu Birminghamu u koji najprije odlazi Marko, koji »priprema teren« za dolazak svoje mlade supruge Sandre. Životom u Hrvatskoj oni su nezadovoljni ponajprije stoga što je on u ogromnim dugovima vezanim za tzv. »švicarce«, odnosno kredite u švicarskim francima. No nije to jedini razlog jer, kako Sandra u prvim rečenicama romana kaže: »Odlazimo jer ovdje neprestano živimo u prošlosti. Nama se mašta o budućnosti, nama se proždire sadašnjost, nama se gradi i stvara, nama je do novoga, novoga, novoga« – piše Sandra, koja odlučuje pridružiti se Marku. Nadaju se da će za nekoliko godina zaraditi dovoljno da otplate sve dugove te steknu kapital za normalan život. U početku u Birminghamu rade uglavnom poslove koji su rezervirani za emigrante i useljenike, a potom se polako penju ljestvicom sve kvalitetnijih poslova, što znači i bolje zarade. Životu na Otoku brzo se priviknu, djelomično stoga što odlično govore engleski, djelomično i zato što kulturološke razlike nisu velike. Štoviše, uskoro im se rađa kći Đurđica, koja će i krenuti u britanske predškolske ustanove, oni dobivaju državljanstvo i na prvi pogled je sve baš kako su i zamišljali. No, 2022. godine – punih 11 godina nakon što je Marko prvi otišao na Otok, odlučuju se – vratiti. Glavni je razlog taj što su umorni od stalnih pokušaja da se uklope, od dokazivanja da su ravopravni domaćim ljudima. Očigledno, nikada to neće postati, pa se odlučuju vratiti, a u tih desetak godina uspjeli su zaradom otplatiti sve njegove dugove te steći dovoljno novaca da u Zagrebu kupe kuću i nastave živjeti u Hrvatskoj.

Život u novoj sredini

Naravno, najbitniji dio romana, kako za čitatelje u Hrvatskoj tako i za »našijence« bilo gdje vani, svakako su stranice koje govore o privikavanju na novu sredinu te životu u njoj. U početku im u Biriminghamu nije nimalo lijepo, pa Marko u jednom trenutku iskreno priznaje sam sebi kako žive lošije no u Hrvatskoj. Problem je, između ostalog, i u tome što naši ljudi spadaju u vanjsku radnu snagu nužnu za normalno funkcioniranje sustava, odnosno rade one poslove koji domaćini ne bi taknuli, kako se to kaže, ni malim prstom lijeve ruke. Stoga su naši u tom drugom po veličini engleskom gradu osuđeni uglavnom na druženje s njima sličnim ekonomskim emigranatima sa svih strana svijeta te sklapaju brojna prijateljstva, a ta pak iskustva bitno mijenjaju njihove stavove o izbjeglicama i emigrantima koji su posljednjih godina »zasuli« zapadni dio Europe. »Svi mi dolazimo s Istoka«, kaže u jednom trenutku Marko pojašnjavajući kako to važi za Hrvate koji dolaze u Englesku, odnosno Afrikance i ljude s Bliskog istoka koji, primjerice, stižu u Hrvatsku…

No najbitnije pitanje za Marka i Sandru, mlade Hrvate koji žive u Birminghamu, stalno je ono – gdje mi je bolje. Odgovor je zaista teško odrediti jer je nedvojbeno kako radeći u Engleskoj zarađuju puno bolje. Pa ipak… ipak se nikako ne osjećaju ispunjenima i sretnima, što ponajbolje pojašnjava Sandra koja u jednom trenutku sama sebi govori da su jedini trenuci kad je mirna i zadovoljna oni kad avionom leti između Birminghama i Zagreba, odnosno kad se iz Zagreba vraća u Birmingham. Jer, dok je u Engleskoj, često pati za Hrvatskom i jedva čeka da sjedne na avion. A kad je u Hrvatskoj, sve joj brzo počinje ići na živce i jedva čeka da opet sjedne u zrakoplov i – pravac Engleska. Mir i zadovoljstvo, dakle, traju samo između prispjeća do aerodroma u jednoj ili drugoj državi, odnosno tijekom leta između tih gradova i država.

Kristina Gavran: “Između”

Osjećaj »između«

Logično, baš po tom osjećaju »između« roman je i dobio naziv, a uz odlično odabran naslov koji je sam po sebi poruka, Kristina Gavran iskazala se kao vrsna autorica i kroz niz drugih literarnih elemenata. Tako je, primjerice, kompozicijski roman podijelila na vrlo jednostavne cjeline koje kronološki slijede odluku o odlasku donesenu 2011. godine te onu o povratku koju donose u veljači 2022. godine. Svaka godina ima svoj zapis i prati što se njima dvama te potom i malenoj Đurđici događalo na relaciji Birmingham – Zagreb. Pritom priča, uz dobre opise, odlično pripovijedanje i jako dobre dijaloge, teče pitko, čitko i jednostavno sve do zapisa iz 2020. i 2021. godine kojima je posvećena svega jedna stranica koju pak čini nabacani niz podataka iz njihovog osobnog te javnog života Britanije i Hrvatske, a cilj tih košmarnih zapisa koji se poigravaju tehnikom tijeka struje svijesti nedvojbeno je želja da se iskaže sva kaotičnost njihova duševnog stanja i psihe, točnije nezadovoljstvo koje raste zbog stalnih pokušaja uklapanja te na kraju »eksplodira« odlukom da se – vrate doma! »Odlazimo jer neprestano osjećamo da nas nešto vuče, žulja, kao kamenčić u cipeli ili komarac u noći što neprestano zuji na uho ‘Vrijeme je za povratak’. Odlazimo zbog magli koje ponekad pritisnu tako jako da pomislim kako ću pasti pod težinom usamljenosti. U posljednje dvije godine svijet se promijenio; udaljenosti među zemljama su se povećale, a granice učvrstile. Ono između postalo je kao jaz koji se čini nepremostiv«, zaključuje Sandra na završnim stranicama ovog pažnje vrijednog kratkog romana o odlasku i povratku.