Kjell Ola Dahl, uspješni norveški pisac krimića i gost Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, svojom se pojavom uklapa u sliku Skandinavije kao najsretnijeg dijela svijeta koja je nedavno, objavom statistike sveučilišta Columbia, iznenađujuće kontrirala stereotipnim doživljajima tih »hladnih, samoubilački mračnih zemalja«. Dok razgovaramo o paradoksima na relaciji društvo – književnost – marketing, Dahl pokazuje gotovo dječačku vedrinu, optimizam.

   Nakon čitanja njegova romana »San prije kraja« (koji je ovjenčan nagradom »Riverton« za najbolji norveški krimić godine, a kod nas ga je objavila »Fraktura«), netko bi očekivao da je autor tog napetog, uznemirujućeg djela možda kakav sumorniji lik. Dahl je rođen 1957. u norveškom gradu Gjoviku. U Oslu je studirao psihologiju, što mu je sigurno koristilo u pisanju krimi fikcije.

Krimići su fikcija

Prvim romanom, objavljenim 1993., stječe reputaciju jednoga od najuzbudljivijih novih skandinavskih pisaca trilera i kriminalističkih romana. U to vrijeme, prije Stiega Larssona i Joa Nesboa, o tome se malo znalo, ali sjevernjački trileri s jakom notom socijalnog romana, nastali na književnim tradicijama Strindberga i Ibsena, osvajali su publiku.

   Kjell Ola Dahl stvorio je inspektora Gunnarstrandu i njegova pomoćnika Franka Frolicha te ih postavio u tradicionalni odnos antijunaka i njegova pratitelja u klasičnim dramaturškim obrascima. Na hrvatski su prevedena dva od osam romana serijala s inspektorom Gunnarstrandom. Ola Dahl plijeni visokom književnom samosviješću, vrlo je načitan i socijalno svjestan, što karakterizira sve dobre skandinavske pisce trilera.

   Posljednjih godina, skandinavske su zemlje postale kraljevina krimića. Kako to?

   – Mnogo je objašnjenja za to. Jedno od njih zasigurno se tiče distribucije, marketinga, drugo se tiče duge tradicije krimića u skandinavskim zemljama, i to prilično visokog standarda kvalitete, što predstavlja određeni izazov svima koji danas žele pomaknuti neke granice unutar tog žanra. Čini se da smo postali poticajna sredina za taj žanr, za tretiranje nekih suvremenih društvenih neuralgija na način na koji to čini krimić, kroz prenaglašavanje, kroz interes za krajnosti. Mislim da se ljudi mogu poistovjetiti s tim pričama, prepoznati se u njima, jasnije vidjeti neke stvari u toj izobličenoj slici stvarnosti i društva.

   Ipak, nije li pomalo čudno da krimić tako cvjeta baš u skandinavskim zemljama koje se, osobito iz perspektive Balkana, čine kao nedostižni ideal savršeno uređenog društva bez kriminala?

   Žanrovska proza tradicionalno uživa manje poštovanja nego »prava« književnost, umjetnička proza. Kako Vi na to gledate, koliki je udio umjetničke proze, a koliki zadatih žanrovskih mehanizama, u Vašim knjigama?

   – U književnosti je tradicionalno puno snobizma, snobovskih stavova. Ako pogledate ovaj žanr, on je mlad, postoji samo 150 godina, ali ima jako puno autora, i to talentiranih, koji rade unutar ovog žanra i razvijaju ga. Naravno, ima tu mnogo smeća. To se jako dobro vidi na velikim sajmovima knjiga u Leipzigu ili Frankfurtu. Ali tako je i u drugim vrstama proze – naprosto zato jer je biznis s knjigama dobar biznis.

Živjeti od pisanja

Meni se čini da bi dobar dio čitatelja mogao izgubiti interes i poštovanje za krimiće, zato jer je taj tsunami neselektivan, zato jer produkciju zakrčuju i najobičnije budalaštine. Ali to ne znači da kvalitetni pisci neće nastaviti razvijati, unapređivati taj žanr.

   Kao pisac krimića, osjećate li teret stvaranja u sjeni Stiega Larssona, to što sve uspješne pisce krimića odvaguju, uspoređuju s njim?

   Krimiće »gura« marketing koji radi sto na sat. Koliko se Vaš život promijenio otkako pišete krimiće?

   – Potražnja za krimićima omogućila mi je da živim od svoga pisanja, što prije nisam mogao, dok sam pisao publicistiku, eseje. I sretan sam zbog toga. Tek si sad mogu priuštiti da pišem i publicistiku i da nešto i prodam.

   U romanu »San prije kraja« pišete o smrti mlade narkomanke. Za tu ste temu osobno vezani.

   – Da, prije nego što sam se profesionalno posvetio pisanju, radio sam kao učitelj, predavao sam malim grupama socijalno ugroženih skupina, uglavnom s mladim ljudima koji su zastranili, s tinejdžerima koji su izbačeni iz škole i koji su imali težak život… Moj posao je bio pružiti im edukaciju i tako im pomoći da se vrate natrag u društvo. Bila je to zlosretna okolnost koja mi je pomogla da skupim građu za ovaj roman, bilo je to neko spontano istraživanje koje nisam planirao, jer naravno, ideja je došla puno kasnije.

   Na tribini »Socijalni aspekt krimića« na Festivalu svjetske književnosti spomenuli ste da kriminal u Norveškoj gotovo da i ne postoji, ali je zato narkomanija sveproširena. Čime to objašnjavate?

   – To je znak da je nešto u društvu pogrešno, da su ljudi nesretni. To je nešto na što se treba usredotočiti, politički propitivati taj problem, tražiti i otklanjati uzroke. Ali u tome i fikcija igra ulogu. To nas opet vraća na ono da imati previše novaca nije dobro za društvo.