ZAGREB – U Zagrebu je u 91. godini umrla hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan, dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, priopćili su iz HAZU-a. Rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala je arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije »Portreti i susreti« (1960. – 1971.), za koju je napisala sedamdesetak scenarija.

Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike (»Krik je samo tišina«, 1954.; »Paralele«, 1957.; »Stvari već daleke«, 1962.; »Doba prijateljstva«, 1963.; »Soba, taj strašni vrt«, 1966.), a u tom je razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarquea, Wolfganga Otta, H. W. Richtera, Karla Aloysa Schenzingera i dr.).

Poezija i romani

Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost (»U koži moje sestre«, 1982.). Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman »Svila, škare« (1984.), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman »Marina ili o biografiji« (1987.) bavi se vezama umjetnosti i života. U romanu »Pred crvenim zidom« (1994.) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih. Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve, prenose se i u romanima »Berlinski rukopis« (1988.), »Dora, ove jeseni« (1991.), »Zelene čarape« (2005.) i »Sestra, kao iza stakla« (2006.).

Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi »Naše ljubavi, naše bolesti« (2004.). U »Dnevniku zaboravljene mladosti« (2007.) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom »Svila nestala, škare ostale« (2008.) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svog proznog autobiografskog izričaja. Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima »Pisma mladoj ženi« (2003.) i »Pismo u pismu« (s Jasnom Horvat, 2008.), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana (»Posljednje putovanje u Beč«, 2000.; »Smrt dolazi sa suncem«, 2002.).

Autobiografski zapisi

Knjiga »Žene i ovaj suludi svijet« (2010.) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena iz različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka »Koračam kroz sobu« (2014.) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman »Rastanak i potonuće« (2012.) te autobiografske zapise »Protokol jednog rastanka« (2015). Za dopisnu članicu HAZU-a izabrana je 2008., a 2005. dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.

U razgovoru za Novi list 2014. godine rekla je o sintagmi »žensko pismo«:

»Ja mislim da su sintagmu »ženskog pisma« našli zato da muškarci stvar postave tako da kažu – muški pisci su dobri, a ovo je sada ženska spisateljica. Nisu uzeli općenitu sliku naše literature, muške, ženske, ne znam koga, nego su našli neki izlaz za te razne pohvale koje sam dobila, strpavši me u ladicu »osnivačice ženskog pisma«. Mislim da sam ja posve normalni pisac, i što kažete, Kiš, Benjamin, ima još i drugih koji su mi isto tako jako srodni. Ne znam je li to ljubomora ili što, nisu me htjeli svrstati u književnost uopće, nego sam stavljena tamo sa strane, i tako me, oni koji to žele, mogu hvaliti, bez da budem konkurencija muškom pisanju.

Kada sam željela objaviti rukopis »Svila, škare« u Hrvatskoj svi su me odbili, i Znanje i Naprijed, ne znam više kome sam sve nudila. To je interesantno. Oni su se meni poslije ispričavali, ali tada su kazali da im se to neće nikad prodati. To građansko nešto, ta nekakva intelektualka koja sad čita Waltera Benjamina, njima je to bilo smiješno. Poslije su me stavili u ladicu, i tako su mogli biti mirni. Ono što ja pišem nije bog zna kako drukčije od onoga što pišu muškarci. Ja tako mislim, možda se varam. U Njemačkoj me nema iz drugih razloga. Nijemci očekuju ili folklor, osobito kada je naša zemlja u pitanju, ili ratnu priču, klanje, primitivizam…«

Na pitanje o Krleži, književnica je odgovorila:

»Ja sam ga poznavala, dolazila sam gore na Gvozd, on me je zvao poetesom. Uvijek me pitao neke stvari koje nisam znala, znam li odakle dolazi riječ palačinka, iz kojeg korijena, i tako nešto. Krleži su, kao i Ranku Marinkoviću, što se isto zapravo ne smije reći, ženske figure ili kurve, ili svetice. To mene naravno ne zanima naročito, ali to je česta slika. Možda je njihov pogled na žene takav, da ih zanima ili jedno ili drugo, ne znam… Voljela sam čitati Krležinu poeziju …«