Naklada Ljevak nedavno je objavila knjigu »Pisma Ireni«, koju su priredile Sandra Križić Roban i Nives Tomašević. Izdanje donosi mnogobrojna pisma, crteže i razglednice koje su hrvatskoj književnici i prevoditeljici Ireni Vrkljan (1930. – 2021.) upućivali njezini prijatelji. U knjizi se tako nalaze pisma Miljenka Stančića, Diane i Zlatka Boureka, Marka Ristića, Ljubiše Jocića, Bele i Miroslava Krleže, Gabrijela Stupice, Vlade Kristla, Stanka Lasića, Antuna Šoljana, Ivana Picelja i mnogih drugih koji su ostavili velik trag u književnosti i umjetnosti. Iz tih pisama saznajemo i neke druge osobine naše vrhunske književnice te upoznajmo godine kada je hrvatska kultura bila u najvećem zamahu, a upoznajemo se s mnogim estetskim, umjetničkim, a ponekad i ideološkim odrednicama i kontroverzama dvadesetog stoljeća.

U Nakladi Ljevak podsjećaju da Irenu Vrkljan poznajemo kao autoricu koja je inaugurirala autobiografsko pismo hrvatske književnosti kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća, od »Svila, škare« preko »Marine ili o biografiji« do »Rastanka i potonuća«, knjige koja se čita kao čudesna posveta starosti. Formi epistolarnog diskursa približila se u romanima »Pisma mladoj ženi« i »Pismo u pismu«. Ova autorica izuzetno bogatog opusa aktivno je sudjelovala u kulturnom i društvenom životu, prijateljujući s brojnim umjetnicima, kazališnim djelatnicima, književnicima… U tom smislu »Pisma Ireni« su svjedočanstvo naše kulture i umjetnosti dvadesetog stoljeća te su kao takva prvi put predstavljena javnosti.

Kao primjer izdvajamo indikativno pismo Ivana Picelja, kojim knjiga završava. Evo što je naš poznati umjetnik 1. rujna 2000. godine pisao Ireni: »Draga Irena, iako je prošlo dosta vremena kako sam primio tvoje pismo – još uvijek sam sretan. Izgleda da nam sudbina nije ružičasta, ali vjerujem da smo otporni na sve ove nedaće kojima smo okruženi ali ne okuženi. U međuvremenu sam bio u Parizu i situacija je ista kao i tvoja berlinska. Dominacija kiča, neukusa, gluposti i dosta brze transformacije grada u negativnom smislu – kako to tamo nazivaju »barbarski kapitalizam«. Na sreću postoje još uvijek ljudi koji su nam bliski i s kojima je još moguće nešto učiniti i koji ne šute. No u svemu tome kada se negdje nađemo – nisam vičan pisanju o stvarima koje ne uspijevam uhvatiti. Ovdje je ljeto bilo strašno. Užasne vrućine 40C dan i noć, jučer je pala prva kiša i osvježenje koje je donijela. O nekakvom ozbiljnom radu nije bilo govora što me sve skupa izbezumilo. U augustu sam bio tjedan dana u Istri u Novigradu, tamo sam se malo odmorio i vratio u dobro zagrijan i pusti Zagreb – što nije loše. Rado bih da se vidimo negdje u Europi – možda mi se posreći… Mislim da je najnužnije naći slobodan prostor za rad, vjerujem da imamo dosta toga reći, svaki u svom svijetu i o svom svijetu jer vizura nam je dobra i neiskvarena. Vidim iz tvoga pisma da ste okruženi krasnim prijateljima i nemoj čeznuti za sivilom Klaićeve, radije prošeći putevima W. Benjamina – nije ga izbrisalo ovo nevrijeme, negdje je u tvojoj blizini – sigurno…«

Knjiga »Pisma Ireni« podsjetnik je na jedan svijet kojega gotovo da više i nema. Rukom napisana pisma su danas rijetkost, a i razglednice se sve manje šalju. Komuniciramo digitalno, bez prestanka i uglavnom u kratkoj formi. Pisma su postala rijetkost, pa se razveselimo kada u poštanskom sandučiću pronađemo nešto što nije račun ili reklama. Nekadašnja pisma zamijenili su mailovi, SMS i MMS poruke, društvene mreže i ostala moderna tehnologija. Komunikaciju smo, kao i mnoge druge bitne segmente osobnog i društvenog života, preselili u digitalno okruženje. Podsjetimo i da se Svjetski dan pisanja pisama obilježava 11. svibnja, a cilj mu je skrenuti nam svima pozornost na važnost i prisnost komunikacije rukom napisanim pismom, a koje s razvojem elektroničkog dopisivanja postaje već pomalo zaboravljeno. Zato nam knjiga »Pisma Ireni« otkriva bogatstvo epistolarne forme i čita se poput kakvog književnog djela.