Romanom »Živjet ćemo bolje« u izdanju »Arteista« novinarka »Novog lista« i književnica Maja Hrgović ušla je u gornji dom suvremenog hrvatskog spisateljstva. Nakon debitantske knjige priča »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo«, pogotovo nakon priče »Mak na plućima«, književna je javnost iščekivala i Majin okušaj u dužoj prozi. Taj je okušaj konačno i stigao četiri godine nakon zbirke, a prva kritička čitanja pokazala su da se s pravom u Majinom pisanju tražilo dulju formu.

   A ovaj je roman teška, mučna priča u kojoj se presijeca više narativnih linija, ispripovijedana iz prvog lica glavne junakinje koja se mora »pokrpati« nakon tragičnog gubitka djeteta. Njeno pronalaženje smisla življenja i postojanja uopće događa se na planu šire obiteljske nesreće, u kojoj su svi protagonisti i krivci i žrtve.

   Jeste li roman otpočetka zamislili tako ambiciozno, kao obiteljski roman koji prateći osobnu tragediju mlade žene ujedno prati i tragediju jedne obitelji, odnosno njenih članova?

   – Godine 2009. dobila sam BIRN-ovu regionalnu nagradu za istraživačko novinarstvo za priču o ženama s Balkana koje na Zapadu skrbe o starima i bolesnima, za sitnu lovu. Putovala sam u Bugarsku, Rumunjsku, Italiju i Austriju, intervjuirala više od devedeset žena, gastarbajterica. Trebala je to biti priča o snažnim, ekonomski samostalnim ženama, glavama obitelji. Ali ta priča ima i drugu stranu medalje: kad sam u ruralnoj Bugarskoj i Rumunjskoj razgovarala s njihovim obiteljima, kad sam vidjela kako žive njihova djeca koju su morale ostaviti kako bi brigom za bogate strance zaradile za njihov bolji život, znala sam da imam veliku priču o naličju migracije koja bi mogla postati roman.

   Ali kad sam ga počela pisati, ta se velika tema izlila u lijevak jedne mlade žene i njezine obitelji, ona je postala samo scenografija za osobne drame protagonista, i sad mi je drago da je tako ispalo, jer ono što me zanima i kao novinarku i kao spisateljicu, to su pojedinačni slučajevi, nuspojave sistema, a ne uopćene panorame.

Ženski likovi

Pitanje koje danas volimo postavljati, kao da ništa nismo naučili iz povijesti pozitivizma: koliko je osobnog u ovome romanu? Znam naime da je i vaša majka radila u Italiji kao njegovateljica starijih, što je i Mater u romanu, kao i da je vaš otac proživio strahote srpskog logora u ratu, kao i otac u knjizi. Imate i sestru, koja je doduše mlađa, a ne starija kao u romanu.

   – Nekih činjenica iz moje obiteljske povijesti ima, ali osobnog je u romanu malo. Likove – junakinju, njezinog muža, sestru, roditelje, baku – rasporedila sam kao figure u šahu, i taj njihov fikcionalni alter-ego radikalno odudara od njihovih stvarnih osoba. Zato što je roman pisan u prvom licu, netko će tražiti poveznice između mene i Mare, ali zapravo ih baš i nema puno; ona je pasivan promatrač svog života, melankolična debeljuca s dijamantnim umom koja pomalo mazohistički naginje tome da bude žrtva, a najzabavnije stvari događaju se u njezinoj glavi; ona rijetko uzima stvari u svoje ruke i provodi neke odluke.

   Takva je bila i junakinja priča u zbirci »Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo«, ispalo je da pišem o ženskim likovima koji su od mene dijametralno suprotni. Valjda to i ima nekog smisla, jer pisanje o samom sebi nije baš neki izazov, osim ako si loš pisac koji drugo ne zna ili egomanijak koji autobiografiju pakira u romane. Kao čitateljica nemam puno poštovanja za takvu prozu, barem ne ovu našu, i stvarno me spusti kad u nekom štivu prepoznam bubuljičavo lice autora, što bi rekao Kiš.

   Ipak, kako roditelji gledaju na roman? Otac je već imao priliku prema tome se odrediti nakon vaše nagrađene priče »Povratak«, a koja je zapravo i dio romana, ali sada, kada je kudikamo kompleksnije djelo tu, je li i njihov odnos prema tome kompleksniji?

   – Moja mama je nedavno pročitala roman i najviše joj se svidio lik Matere, koja s njom nema baš nikakvih dodirnih točaka, osim činjenice da i ona skrbi o bolesnoj baki. Sviđa joj se ta teatralna, ekstravagantna sebičnost Matere, koja pred kraj romana postaje upravo čudovišna.

   Baba u romanu je na mahove groteskna, na mahove ridikulozna, a onda i smiješna. To je žena koja se prijavljuje na kvizove i piše erotski roman u nastavcima. Moja baka je sasvim drugačija. Živjela je u Vukovaru, okupaciju je do pada proživjela u podrumu, dogodile su joj se strašne stvari, i otada zapravo samo čeka da umre, ja mislim. Ne napušta sobu i ne govori.

   Pišući lik Babe htjela sam joj vratiti ono od čega je nakon rata digla ruke; volju za životom, staračke blesavoće, vitalno, iskričavo penzionersko ludilo. Voljela bih kad bi baka pročitala roman, kad bi se dala nagovoriti na to.

   Metafora straha

A kad govorimo o autobiografskim dijelovima, jedino je priča o povratku oca iz zarobljeništva »prepisana« iz stvarnosti. Napisala sam tu priču, koja je postala dio romana, prema sjećanju na dan kad je u razmjeni u jesen 1991. nakon nekoliko mjeseci pušten iz kninskog logora. Otac nema volje čitati to, vraćati se traumama, i ja ga razumijem, naravno.

   Suočavanje majke s gubitkom djeteta, pa još takvim kojim se otvara roman, nešto je najstrašnije što se može zamisliti. Nehotice ubiti vlastito dijete. Kako ste se pripremali za taj, glavni segment romana, obzirom da je izrečen u prvom licu i čini temelj svega?

   – Prvo poglavlje napisala sam kao zasebnu priču, zvala se »Tobogan«, njezine su klice posađene nedugo nakon što sam postala majka i kad sam opsesivno razmišljala o svemu što sad može poći po zlu, sve mi je izgledalo kao opasnost, otvorio se u meni jedan užasni bunar brige, mislim da većina roditelja ovo može razumjeti. U rodilištu sestre upozoravaju rodilje da nikad ne ostave bebu u svom krevetu, da ih premjeste u kolijevku, jer ih u snu mogu zgnječiti, ugušiti. Ta slika je tada za mene bila metafora svih strahova koji su me odjednom preplavili, i počela sam pisati priču, iz prevencije; mislila sam, kad to stavim na papir, neće se moći dogoditi, bit će potrošeno. Blesavo.

   Ali priča je ispala dobra i na kraju sam od nje započela, ona je postala prvo poglavlje romana. Time sam si zakomplicirala posao: nakon tako snažne teme koja otvara roman, bilo je teško kasnije gurati fabulu po uzlaznoj putanji prema zapletu.

   Obzirom da se roman dijelom može promatrati i kao kronika jedne obiteljske nesreće, jesu li doista sve sretne obitelji sretne na isti način, a sve nesretne svaka na svoj način, kako nas uči Tolstoj? Što je potrebno za sreću?

   – Uh, na ovo ne bih znala odgovoriti. Morala bih kopipejstat možda neki citat iz rubrike »najljepši citati«. Mislim da je sreću teško definirati, a da to ne ispadne užasno banalno. Teško je sreću opisivati i u prozi. Zato je skoro nitko ni ne opisuje. Tko bi želio čitati o sretnim ljudima, to bi bilo kao da gledaš neku reklamu za prašak za suđe. Ali, to mi postaje sve veći izazov. Možda baš moj sljedeći roman bude o sreći. Ili to ipak neće biti roman, nego nešto kao self-help priručnik, nazvat ću ga »Živjet ćemo još puno bolje«.

   U građenju teksta volite dvotočje. Zašto?

   – Valjda imam strah od završetaka, dvotočje mi djeluje kao neki odgođeni završetak.

   Procesuiranje krize

Koliko vam je humor bitan? I kakav humor volite? U ovom romanu dosta je cinizma i ironije iz usta likova.

   – Humor mi je jako bitan. Ne kažem da sam obožavateljica humorističkih romana, ali teško podnosim one romane koji nisu ispresijecani humorom. Meni je »Čarobni brijeg« Thomasa Manna pun humora, doduše ne onog prvoloptaškog, ali ga ima. To je taj neki prigušeni humor, ali ja još više volim onaj pršteći, vulkanski humor moje omiljene i stoput već navedene Lorrie Moore. Kad gorke scene pokušavam razbijati humorom, onda uvijek njezine knjige imam na pameti; dok sam pisala »Živjet ćemo bolje«, često sam posezala za njima kao protestantski propovjednik za džepnom Biblijom.

   Što se događalo s vama i vašim pisanjem na jednomjesečnoj stipendiji u New Yorku? Bi li roman bio drugačji da niste tamo bili?

   – Zanimljivo je to kako se čovjek navikne na okolnosti u kojima radi, pa svaka promjena rutine, bila ona i pozitivna, ugrozi kreativni proces. Ja sam se navikla na pisanje u stresnim komadićima svakodnevice, izvlačiti bilježnicu između novinarskih zadataka, između pisanja članaka, u kinu, u kazalištu, na otvorenju izložbe, na parkiralištu ispred dječjeg vrtića prije nego što odem po kćer. I stalno sam žudjela za nekim kontinuiranim mirom, govorila sam da će mjesec dana kontinuiranog pisanja u samoći (znači, bez posla, bez vrtića), spasiti i mene i moj roman. A kad sam ljetos dobila tu priliku, luksuznu samoću u bajnim uvjetima rezidencije Yaddo – nisam mogla pisati. Potrošila sam barem pola tog vremena ispred praznog ekrana. Bila sam usamljena i ništa nije izlazilo iz mene. Shvatila sam da sam mazohistički ovisna o adrenalinskoj krađi trenutaka za pisanje.

   U New Yorku mi je trebalo vremena da procesuiram krizu. Ali onda je krenulo – i tamo sam napravila onaj ozbiljni, zanatski posao, zaokružila strukturu. Tamo sam napisala i »Povratak«.

   Kako ste dosad zadovoljni odlukom da objavite knjigu kod malog »Arteista«? Imate li izvještaje o prodaji i gdje se sve knjigu može nabaviti? Ima li je u knjižarama?

   – Jako sam zadovoljna; »Arteist« ima svoj mali, vrlo učinkoviti sistem dostave i prodaja ide sjajno. Treba se javiti na [email protected] i knjiga s popustom stiže na kućnu adresu; ljudi su time oduševljeni. A onima koji znaju u kakav položaj knjižare stavljaju izdavače (i autore) jasna je i aktivistička potka odluke da se knjiga distribuira mimo knjižarskih lanaca.

   Knjižare su danas, u Hrvatskoj, najveći problem književnosti. Njihov odnos prema izdavaštvu je usporediv s mafijaškim ucjenama. Meni je stalo do toga da knjiga po nekoj normalnoj cijeni (a ne onoj »napuhanoj« radi otkupa za knjižnice), bude dostupna svima koji bi je htjeli pročitati.