Danas se ženska proza ne zaustavlja na pogledu prema nepotpunom i fluidnom ženskom identitetu koji propituje zbilju da bi spoznao vlastitu osobnost, već se javnim govorom dešifriraju kodovi urbanog, povijesnog i kulturnog prostora, onih mjesta i nemjesta u njima
Helena Sablić Tomić, znanstvenica, književna teoretičarka i kritičarka, dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku gdje predaje kolegije iz područja književnosti.
Helena Sablić Tomić magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1997. godine s temom »Kratka priča devedesetih – biblioteka i autori časopisa Quorum«, a 2001. je obranila doktorsku disertaciju naslovljenu »Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze«.
Između brojnih nagrada kojima je do sada nagrađena izdvojimo posljednju u nizu – na međunarodnom skupu »Dani eseja« koji je u svibnju održan u Strugi u Makedoniji dodijeljena joj je nagrada »Ars longa, vita brevis« za najbolju prevedenu knjigu eseja – »O strasti, čitanju i dokolici« (Naklada »Ljevak«, Zagreb, 2011; makedonsko izdanje 2013). Njena najnovija knjiga povod je za razgovor s Helenom Sablić Tomić.
Vaš »Uvod u hrvatsku kratku priču« otvarate primjerom iz Pule. Riječ je o zbirci priča Vlatka Ivandića »Ljubavne priče iz grada kraj mora«. Je li riječ o ženskoj sentimentalnosti?
– Otvorila sam predavanja o hrvatskoj kratkoj priči primjerom jedne dobro napisane zbirke mladog pulskog autora jer mi se činilo da upravo ona demantira mišljenja, primjerice, nekih manifestacija Centra za ženske studije iz Zagreba da je kratka priča ženskoga roda. Autor se u njoj bavi, nazovimo ih samo uvjetno, ženskim temama kao što su osjeti, patetična tjeskoba i distancirana osama, socijalni konzervatizam i lažni moral, zaljubljenost, ranjivost, zanesenost, iščekivanje, žudnja.
Uhvatio se on vrlo spretno u prozni koštac i s urbanom antropologijom s početka 21. stoljeća, protokom vremena kao i s tranzicijskom otuđenošću koja je uvučena u kamene pločnike nekih rezigniranih gradova. Suptilno je pri tome osluškivao različita stanja zaljubljenosti da bi ih potom preoblikovao u mapu nježne, ali i opore iskonske osjećajnosti.
Ženski prostori pozivaju na djelovanje
Ova preporuka za čitanje satkana je od osnovnih poetičkih mjesta koje je Ivandić upisao u naraciju kratkih priča, a koja se prepoznaju u različitim teorijama kojima se ista definira. Mogu se dakle kroz njegove priče otvoriti i ona pitanja mogućnosti rodnog određenja nekog književnog žanra, njegovo terminološkog određenje te nas uvesti u generičke osobine kratke priče. I zaista mi se dopala ova njegova knjiga, za razliku od one koja joj je prethodila.
U uvodnoj napomeni ističete da i u ovom djelu, kao i u knjizi »Gola u snu« iz 2005. godine, nastavljate svoje istraživanje ženskog identiteta. Što je tome razlog?
– Ženska proza je ona prema kojoj se svjesno ili nesvjesno usmjerava moj čitateljski izbor. Propitivanje mijenjanja odnosa žene i teksta od osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se počeo ozbiljnije definirati fenomen ženskoga u tekstu, za razliku od devedesetih kada su se razotkrivale dimenzije ženskoga identiteta, pa sve do 21. stoljeća, za mene je poticajan, posebice ako književnica hoće i zna djelovati u prostoru stvarnosti i odrediti se prema njoj.
Danas se ženska proza ne zaustavlja na pogledu prema nepotpunom i fluidnom ženskom identitetu koji propituje zbilju da bi spoznao vlastitu osobnost, već se javnim govorom dešifriraju kodovi urbanog, povijesnog i kulturnog prostora, onih mjesta i nemjesta u njima. Mislim da hrvatske književnice ne vode pri tome računa o tome što će drugi misliti o njima. Njihov osobni vrijednosni sustav je taj kojim se uspostavlja kod aktivnoga mišljenja da bi se moglo stupiti sa zadanim kanonom u otvoreni i javni dijalog.
Upravo su, po mojem mišljenju, ženski prostori oni koji pozivaju na djelovanje, na nijansiranje osobnoga odnosa prema javnim i privatnim događanjima, iskustvenim činjenicama i sudbinama preko područja dobro razrađenih tema koje su vezane uz tri vanjska prostora (urbani, politički, kulturni), dva privatna (kuća, obitelj) i jedan intimni.
Vašu novu knjigu, kao i prethodnu »Hrvatska autobiografska proza«, oblikovali ste u formi predavanja. Kakve su reakcije studenata, kolega, čitatelja?
– Kada govorim o formi predavanja ne mogu ne spomenuti sjajno oblikovana predavanja Milivoja Solara objavljena u knjigama kao što su npr. »Laka i teška književnost«, »Edipova braća i sinovi«, »Predavanja o lošem ukusu« ili »Retorika postmoderne«. Upravo sam kroz njih shvatila da bih i sama željela oblikovati tekstualnu komunikacijsku situaciju kroz koju bih mogla otvarati probleme »kao da« očekujem višeglasan razgovor. Na taj način bih mogla jednostavnije ukazivati na recentne teorijske dvojbe, nedoumice i nesuglasja na koje sam nailazila u tekstovima drugih.
Odnos imele i kućnika
– U ovome trenu prisjetila bih se riječi akademika Miroslava Radmana koje često citiram onima kojima nastojim objasniti što od njih očekujem. Dakle, ugledni je genetičar u jednome intervjuu rekao kako je uobičajeno da odnos aistenta i profesora postane vremenom »poluparazitski«. Naime, bilo je uobičajeno da profesor od svojega asistenta očekuje jedan poprilično poslušan odnos u kojemu će on upravo preko energije izabranog mladoga znanstvenika nastavljati svoj ponekad već inertni znanstveno-istraživački rad. Na taj način se odnos imele i kućnika razvijao.
Mišljenje akademika je da suvremena i poželjna komunikacija treba oblikovati osobe koje će promijeniti dosadašnji »poluparazitski« odnos te će oni sami biti osposobljeni za razvijanje suradnje pune poticaja. I za jednoga i za drugoga. Nadam se da moji čitatelji, kroz ovako oblikovan tekst koji postavlja pitanja i ne nudi uvijek dovršene odgovore, uče postavljati pitanja i da neće samo bespogovorno prihvaćati »servirane konkluzije« ne iskazujući pri tome svoje osobno mišljenje i stavove. Predavanja kao dinamičan dio nastavnog procesa poligon su različitoga mišljenja i provokacija koji potiče na svježiji duhovni aktivizam.
Prihvatili ste mišljenje da je kratka priča podvrsta novele. Zašto?
– Odmah bih vam spomenula i mišljenje Krešimira Nemeca koji kratku priču književnopovijesno slijedi od sredine 19. stoljeća pišući o njoj kao o fazi u evoluciji novele. Ističe on pri tome da kratka priča ostvaruje i vlastitu specifičnu strukturu koja zaslužuje posebnu pozornost. O tome je više pisao u tekstu »Problemi teorije novele« pa ako nekoga zanima…
Ovakvo razmišljanje dijeli i posve udaljeni teoretičar Ian Reid koji kaže kako su »kratka priča i novela srodne, čak simbiotičke kategorije, koje predstavljaju komponente totalnog književnog sustava, što se s vremena na vrijeme mijenja«. Geneološka tumačenja novele, pripovijesti, crtice i kratke priče, kao »iste« književne forme, kao istoznačnice, govore u prilog slabe terminološke organizacije za književne kategorije kraćega proznog sastava koje ne posjeduju monotipsku čistoću. Tim sam se tragom vodila i ja.
Posebno mjesto u Vašem »Uvodu u hrvatsku kratku priču« zauzima status naše kratke priče 80-ih godina 20. stoljeća – a riječ je o društvenom kontekstu o »godinama inicijativa i akcije« – odnosno afirmacija kratke priče u časopisu i biblioteci »Quorum«. Koliko su i danas snažni utjecaji »Quorumove« kratke kratke priče« na nove generacije domaćih autora?
– Utjecaji zasigurno postoje, ali nisam sigurna da su recepcijski snažni kao što su to bili onda. Kratka kratka priča odraz je postmodernog traganja za malim pričama koje nastaju, kako bi to rekao Mihajlo Pantić, kao kombinacija melankolije i narcizma, ironije i samoironije, destrukcije koja prethodi kreaciji i kreacije koja tendira svome dokinuću. Ona funkcionira kao književna kategorija koja na najizravniji način komunicira s izvanknjiževnom zbiljom.
Esejistički pristup – kreativno poticajan
Pišući o kratkoj priči s kraja 20. stoljeća u zborniku naslovljenom »Teorija priče« Beata Thomka navodi različita mjesta u čijoj se diskurzivnoj strukturi može naslutiti kratka kratka priča. Slažem se s njom da se ona može imenovati i posve neuobičajeno npr. albumska slika, anegdota, uljepljivanje, papirić, spot, podsjetnik, element gradnje, doticaj, bilješka, piljevina, fragment, izreka, montaža, nacrt, krhotina, tekstualni bljesak… I u tom se imenovanju danas krije poetika projekta »Quorum«, ne u formi.
Kratka priča u Hrvatskoj danas?
– Mihaela Gašpar samo je jedna od suvremenih autorica koja mi ulijeva nadu da će kratka priča i dalje biti top književna forma koja može sublimirati temu, jezik, stil, filigranski senzibilitet, britkosti izraza u logičnoj, prikladnoj i harmoničnoj naraciji. I Roman Simić Bodrožić također.
»Uvod u hrvatsku kratku priču« primarno pripada »stručnoj literaturi«, no knjiga se može čitati i kao niz vrsnih književnih recenzija. Pretpostavljam da pišete iznimnom lakoćom?
– Više bih rekla da su predavanja u knjizi oblikovana u formi »malih« eseja o značajnim poetičkim elementima kratke priče pojedinih autora ili razdoblja kojemu je pripadala. Takav esejistički pristup mi je izuzetno zanimljiv i kreativno poticajan. Jednom sam se prilikom na vašim Pulskim danima eseja složila s Jelenom Lužinom da je esej zavođenje.
Prije nekoliko godina, kada sam po pozivu Borisa Domagoja Biletića došla na Pulske dane eseja kojima je tada tema bila ljubav, shvatila sam da mi je intrigantno »obračunavati« se u tekstu s često puta suprotnim stavovima od onih koje sam i sama očekivala počevši ih pisati. I upravo sam u Puli, koja me je tih dana plijenila svojom energijom otvorenog, dekadentnog i talogom prošlosti natopljenog neopterećujućeg grada, priznala sebi kako uživam u pisanju bez onih znanstvenih fusnota, ili stojevićevski rečeno podrubaka, bez kojih do tada nisam mogla zamisliti napisati neki tekst.
U raspisivanju mojeg znanstvenog diskursa zasigurno je pripomogao i »Vjesnik« u kojemu sam dosta godina pisala književnu kritiku u kolumni »Dodir teksta«.
Čini se ne postoji kratka priča u Hrvatskoj koju niste pročitali. Možete li navesti Vaših top pet hrvatskih kratkih priča ili autora kratke priče.
– Nisam baš sklona top kategorizacijama, ali navest ću nekoliko autora o čijim kratkim pričama često govorim na predavanjima. Riječ je o A. G. Matošu, Ivi Andriću, Nedjeljku Fabriju, Edi Budiši, Dubravki Ugrešić, Carmen Klein, Marineli, Zoranu Feriću, Miroslavu Mićanoviću, Miljenku Jergoviću, Delimiru Rešickom, Tei Tulić. A ima ih i još.
