Kapitalno djelo

Glagoljica bitna odrednica identiteta: Predstavljena knjiga mons. Bogovića

Mirjana Grce

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Ključna inovacijska teza ove knjige jest: pogrešna je i danas dominantna teorija po kojoj su autori glagoljice Ćiril i Metod. Glagoljica je nastala znatno prije njih i to na hrvatskom tlu



»Glagoljica bitna odrednica hrvatskog identiteta«, nova je kapitalna knjiga crkvenog povjesničara mons. dr. Mile Bogovića, umirovljenog biskupa gospićko-senjskog. Svojevrsni sažetak knjige izriče i njezin podnaslov »Čudesni rast od hrvatskih korijena do svjetskih razmjera«, a svoje riječko predstavljanje doživjela je sinoć u prostoru izložbe “Glagoljica” u Sveučilišnoj knjižnici, u organizaciji Matice hrvatske – ogranak Rijeka i izdavača Nakladničke kuće ALFA. Knjigu su predstavili akademik Stjepan Damjanović, Božidar Petrač, glavni urednik Alfe i prof. dr. sc. Ante Bežen, priređivač, dok je o svojim motivima istraživanja glagoljice kao povjesničar govorio dr. Bogović.


Izvorno hrvatsko pismo


Sadržaj knjige sažeto je predstavio Petrač, rekavši da se biskup Bogović u njoj kao povjesničar bavi problemom nastanka glagoljice, razvitkom i krajem tisućljeća hrvatskog glagoljanja, da knjiga sažima desetljetna istraživanja dr. Bogovića o glagoljici koju je zavolio još u Pazinu na predavanjima prof. Josipa Turčinovića.


– Ključna inovacijska teza ove knjige jest: pogrešna je i danas dominantna teorija po kojoj su autori glagoljice slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod. Glagoljica je nastala znatno prije njih i to na hrvatskom tlu te je bitna odrednica baš hrvatskog, a ne šireg slavenskog identiteta. Stvorili su je anonimni bizantski misionari u prostoru naseljenom Hrvatima. Sveta braća nedvojbeno su autori ćirilice koja se proširila slavenskim pravoslavnim istokom, dok je glagoljica čudesno stoljećima egzistirala na krajnjem zapadu istočnoga utjecaja, rekao je dr. Bežen poručivši da biskup Bogović nije prvi istraživač koji odbacuje ćirilometodsku teoriju o postanku glagoljice te da je za tu tezu ponudio vrlo konzistentne postavke. Zaključio je da je dr. Bogović svojom knjigom ponudio uvjerljive poticaje za prihvaćanje glagoljice kao proizvoda autohtonog kulturnog stvaralaštva u hrvatskom prostoru, to jest da je glagoljica izvorno hrvatsko pismo, te da je time osporio da su sv. Ćiril i Metod ili njihovi učenici autori glagoljice. Rekao je da je nedvojbena kulturna, povijesno-znanstvena i logička konzistentnost Bogovićevih pogleda koji po svojoj jasnoći i argumentaciji imaju snagu nove teorije o postanku glagoljice, a time i učvršćivanja njezinog statusa kao bitne odrednice hrvatskog identiteta.


Knjiga crkvenog povjesničara




U svom dijelu predstavljanja knjige akademik Damjanović je izlagao o poglavlju koje govori o rusifikaciji hrvatskih glagoljskih knjiga, a u izjavi za medije je izdvojio da je glagoljaštvo poseban fenomen u hrvatskoj kulturi, da u prvih pet stoljeća naše kulture pišemo pretežno glagoljicom, da je glagoljice kod nas zaista mnogo, da su njome pisani raznoliki tekstovi, pa npr. od 14. do 16. stoljeća imamo 30-tak zbornika s najrazličitijim sadržajima koji nisu crkveni ni liturgijski.


– Kao znanstveni djelatnik imao sam nekoliko ciljeva: da prikažem glagoljicu kako je ja gledam, odnos pravoslavlja i Katoličke crkve te povijest kraja u kojem sam rođen i bio biskup. Ovom knjigom je postignut jedan cilj. Naime, uvijek me je zanimalo kako to da je glagoljica ovdje živjela, a uvezena je izvana. To sam analizirao i došao do zaključka koji je drukčiji od ćirilometodske teorije – jer ne može biti da je izvor negdje vani, gdje nema ni jednoga slova, a ovdje su, rekli bismo, sva slova. U svijetu, izvan hrvatskog prostora nema niti jednog glagoljskog slova uklesanog u kamen, rekao je, među ostalim, dr. Bogović u izjavi za medije, dok je na predstavljanju podsjetio da je njegova knjiga djelo crkvenog povjesničara, a ne filologa, da povjesničar, bolje razumijevajući široki povijesni kontekst, može donijeti nešto korisno te da se zato prihvatio toga zadatka. Objasnio je da glagoljica od 1248. godine više nije tolerirana već je prepoznata kao pomoć sjedinjenju kršćana, da je zato nakon te godine moglo doći do zlatnog vijeka hrvatske glagoljske kulture. Poručio je da je zahvat crkvenog povjesničara bio potreban, a da će se vidjeti koliko je bio uspješan.