On se odmeće u Zeleni kadar pred kraj Prvog svjetskog rata i zbog njega i bande Kolo gorskih tića vlasti uvode izvanredno stanje. Ta je banda četiri godine ispunjavala Slavoniju golom jezom i užasom. Pomagao je ljudima i ostavljao novce znajući da će ga mit o dobrom razbojniku štititi od uhoda i doušnika
Knjiga, upravo izašla iz tiska, zove se »Čaruga«. Podno naslova piše; »odabrao, priredio i napisao Boris Rašeta«. Ne treba imati pretjerano mnogo godina da se sjeća čovjek filma »Čaruga« redatelja Rajka Grlića. I u znanog novinara »24sata« interes za Jovu Stanisavljevića Čarugu, tog mitskog slavonskog razbojnika, dogodio se zbog spomenuta filma.
A onda ga je sav taj materijal, o valjda zadnjem južnoslavenskom hajduku, posve zaokupio na radost onih koji ne dvoje kako nam ovakvih književno publicističkih uradaka kronično nedostaje.
– Kada je umro Ivo Gregurević bilo je to šokantno i potresno s obzirom da je riječ o možda najvećem hrvatskom filmskom glumcu. Pisao sam feljton o Gregureviću, u »24 sata« smo mu dali naslovnicu »Zbogom narode, Čaruga putuje«, jer je to bila jedan od tri njegove najveće životne uloge u impresivnoj mu karijeri. Baveći se Gregurevićem počeo sam se baviti i životom tog zadnjeg južnoslavenskog hajduka. Iz dana u dan predamnom je izranjao arhipelag priča koje su bile jedna čudesnija od druge. I to je čest fenomen; tkogod se susreo s Čarugom bio je fasciniran.
Ta fascinacija Čarugom počinje još za njegova života.
– On se odmeće u Zeleni kadar pred kraj Prvog svjetskog rata i već 20-tih zbog njega i bande Kolo gorskih tića, koju je osnovao Božo Matijević, inače svjesni komunist i povratnik iz Rusije, vlasti uvode izvanredno stanje u Slavoniji. Ta je banda četiri godine ispunjavala Slavoniju golom jezom i užasom. Istovremeno je Čaruga bio neobično narcisoidan, tašt lik koji je gdje god bi se pojavio, a cijele država je tragala za njim, morao ostaviti neki znak da je bio tu. Sjedio bi u gostioni sa svojom družinom, bio u dubokoj ilegali, a onda bi konobar nakon odlaska skupine našao pod pepeljarom papir na kojem piše: »Ovdje je bio Čaruga! Pričaj to svima!« On je bio prvi brand manager vlastitih kriminalnih talenata na ovome prostoru.
Zavodnik i bonkulović
Bome su ga voljele i žene.
– Bio je predmet velike fascinacije i udivljenosti žena. Za vrijeme suđenja su mu stizala pisma sa svih strana Jugoslavije, iz Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Hrvatske. U jednima se tražilo da ga se pomiluje jer je imao nesretno djetinjstvo i zgodan je i sladak, u drugim se tražilo da ga se objesi čim prije jer je lik potpuno nepopravljiv. Izazivao je najsnažnije dojmove, a taj njegov narcizam je bio takav da je u noći prije izricanja presude, za koju je znao da će biti smrtna, cijelu noć spremao frak, štirkao košulju, glancao čak i lance koji su bili teški osam kilograma iz kojih mu vlasti nisu dali da se izvuče od dana hapšenja do dan pred samo vješanje. Već 1924. godine izlazi o njemu prvi roman, piše se drama, epske pjesme, jer Čaruga uvijek usitno potkupljuje ljude po Slavoniji. Nije baš da pola pije, pola Šarcu daje, ali on pljačka i daje svojim jatacima, suradnicima, ljudima na terenu. Ima tih jataka preko sto. Njegov način komunikacije jedinstven je u svjetskim razmjerima. Njegova banda ima i statut, zakonik i pravilnik u kojem je precizno regulirano kako se članovi skupine imaju ponašati.
Često Čaruga spominje narod dok pljačka bogate, makar je teško reći da se na tom robinhudovskom principu temelji njegovo djelovanje.
– Marija Jurić Zagorka piše o njemu s divljenjem, piše kako je došao u Osijek bez slavoluka i bez fanfara taj veliki čovjek za kojeg veli da je bio oličenje demokratsko radikalne politike. Javnost je oštro polarizirana oko njega. On je s jedne strane krvavi ubojica koji je izrazito surov, a s druge je čovjek koji na neki način namiguje na lijevo, premda je zapravo prije svega bio hedonist, erotoman, zavodnik, bonvivan, dendy i bonkulović.
Namiguje li on to ulijevo namjerno, ili mu se slučajno mig dogodio po povratku s bojišta i ulasku u Kolo gorskih tića?
– On je u Kolo gorskih tića upao svjesno, kolo je zapravo bilo komunistička skupina, a Čaruga se u tu skupinu uklopio. Međutim u momentu kad je žandarmerija likvidirala Crvenog Božu u sačekuši on je preuzeo bandu i počeo raditi po svome. Bila je to jedan vrst samozaštite, pomagao je ljudima i ostavljao novce znajući da će ga mit o dobrom razbojniku štititi od uhoda, doušnika. Na koncu je nastradao u jednoj ljubavnoj avanturi, sasvim slučajno. Čaruga je bio izrazito inteligentan, lucidan, socijalno krajnje vješt. Gdje god bi se pojavio u nekoj skupini ljudi ta skupina ga je forsirala kao alfa mužjaka, vođu čopora. I on se tim koristi svjesno. Imao je samo 19 godina kada je 1916. pobjegao iz austrougarske vojske iz Bukovine, kad prelazi 800 kilometara i vraća se u Slavoniju. U to doba 1917. i 1918. Slavonijom i Hrvatskom vršlja oko 50.000 dezertera, zelenokadereša i to je jedna vrst revolucionarne mase koja, kako bi Krleža rekao, nema svoga vođe. Čaruga je vrlo brzo iznikao u mitsku figuru kojom je fascinirana bila cijela Jugoslavija. On je bio prvi celebrity na svoj način. Hrvatski list iz Osijeka, fantastične novine onoga doba, uvijek su imale rezerviranu četvrtu stranu za Čarugu kada je počelo suđenje.
Rabijatni desperados
Fascinantni su ti novinski izvještaji. Danas nitko, na žalost, tako ne piše, možda zato što je slika ubila pismo.
– Primijetio sam da u mnogim reportažama, bilo sa suđenja, bilo sa gubilišta, reporteri Hrvatskog lista, ili čuveni novinar beogradske Politike Predrag Milojević, pišu strašno dojmljive i emotivne tekstove. Mi smo danas možda suzdržaniji. Oni pišu o tome kako su se njemu tresle noge i kako je njima lupalo srce, strašno puno pažnje poklanjaju emocijama. Ja sam zadnji put u izvještajima iz naših sudnica vidio velike nabujale emocije kad je u sudnici bio Zdravko Mamić kojem je, usput budi rečeno, suđeno u istoj sudnici u Osijeku gdje i Čarugi, istom sudu kao i Glavašu. Mamić je znao izazivati takve emocije, Robert Ježić i ono nedavno sučeljavanje u aferi oko autocesta.
Moj je dojam da Milojević ne krije ni dozu simpatije i razumijevanja za Čarugu.
– Odmah nakon vješanja pojavljuju se cijeli sociološki ogledi oko toga da li je Čaruga bio samo čovjek kojeg je teška socijalna situacija i nesretno djetinjstvo natjerala u zločin, ili je bio doista Robin Hood i pomagatelj sirotinje, ili samo teški zločinac. Do koje mjere je Čaruga konjukturna tema pokazuje to da je urednik Hrvatskog lista Franjo Babić, koji će 45. završiti na Bleiburgu, između 1938. i 1940. napisao 167 malih roto romana, knjižica o Čarugi. To je jedna od najvećih, ako ne i najveća biografija u povijesti hrvatske kulture uopće. Babić je od tih svezaka kupio kuću. Čaruga je svojim obiteljskim nadimkom Čarug dao drugo u ime cijeloj skupini rabijatnih, šarmantnih, dijaboličnih desperadosa kojima ništa nije sveto i koji u jednoj u jednoj ruci drže pištolj dok drugom zavode.
Valja razumjeti sve te urednike i izdavače, išli su oni za čitanosti i profitom.
– Ako ova moja knjiga o Čarugi propadne, ja ću biti prvi koji je s Čarugom propao.
Foto D. Marušić / PIXSELL
Sve se ipak čini da se kao Čaruga jednostavno moraš roditi.
– Uvažavajući okolnosti njegova nesretnog djetinjstva ipak sam najbliži teoriji tužitelja da je imao crtu koja je bila nepopravljiva. Ali, očito je na ljude ostavljao magnetski dojam. Tri tisuće ljudi je htjelo vidjeti Čarugu kako visi s nepunih 28 godina. Meni je teško reći da li je Čaruga bio zadnji jugoslavenski hajduk ili prvi moderni gangster, da li je on nasljednik Mijata Tomića, hajduka Veljka i drugih, ili je prethodnica Ljube Zemunca, Bagarića, Arkana. Ali, postoji jedna velika razlika u odnosu na ove moderne jugoslavenske mitološke kriminalce. On je bio jedan inokosni poslovodni organ, on je radio, pljačkao, ubijao ljude za svoj račun bježeći od policije, a oni su radili uglavnom za tajnu policiju. Oni su bila produžena ruka državne sigurnosti, državne bezbednosti, Udbe, itd.
Lider svog zanata
Ali kicoška nota je, čini se, svima dana.
– Elegancija je nešto što svi svjedoci stavljaju na jedno od prvih mjesta i to je obilježje svih naših političkih i drugih razbojnika. Uglavnom su klauni koji se šepure.
Pa nam s ekstremno elegantnima valja biti na oprezu?
– Svo naše iskustvo nas upućuje na to da su takvi likovi u krajnjoj instanci uvijek opasni. Ja sam u jednom momentu napisao da je Čaruga razbojnički Tito, ne htijući naravno vrijeđati Tita nego htijući reći kako je u svom razbojničkom cehu, zanatu, bio lider na način na koji je to pokojnik iz Kumrovca bio u hrvatskom, jugoslavenskom i svjetskom komunističkom pokretu. On je jednostavno bio alfa mužjak u cijeloj toj priči. Ima tu još nešto, njegov zadnji pothvat, doduše neuspio, kada s Prpićem Velikim i lažnim rođakom iz Vinkovaca ide pljačkati šumariju u Tompojevcima u posjedu grofa Eltza. Čaruga je u svom razbojničkom rukopisu, i to je priznavao na sudu, uvijek vodio računa da je birao ljude koji su u narodu izrazito nepopularni, narodskim rječnikom rečeno tajkune. U momentu kada upada na gazdinstvo grofa Eltza on je jedan od suludo bogatih Slavonaca, vjerojatno ne osobito omiljen i to je ekvivalent situaciji u kojoj bi danas neki razbojnik, s pet preobučenih policajaca, upao recimo u Kulmerove dvore i opljačkao, recimo, Ivicu Todorića. Ljudi jako vole gledati film »I bogati plaču«, a Čaruga im je u njegovom kinu svaki dan taj film omogućavao.
– Zanimljivo je da je nadimak Čaruga među pripadnicima ustaških formacija bio vrlo čest, našao sam ih barem četiri, pet, među kažnjenicima na smrtnu kaznu zbog strašnih kaznenih djela bilo ih je nekoliko, među četnicima sva sila, a među partizanima nisam našao nijednog jedinog Čarugu. Zašto nitko nije htio biti Čaruga, ne znam. Godinama je u Slavoniji, u cijeloj Jugoslaviji nadimak Čaruga prišivan barabama, lolama, bećarima, avanturistima, a komunisti su ipak bili jedan metodično asketski, revolucionaran i humanistički pokret koji je, doduše, znao povremeno koristiti čarugizam.
Očite su neke sličnosti između vremena Čaruginog i ovog današnjeg. Recimo sin Nikole Pašića, predsjednika Vlade Kraljevine SHS, neodoljivo podsjeća na pripadnike naše tzv. zlatne mladeži.
-Više bih volio vidjeti tu jedan tip njemačkog protestantskog metodičnog racionalizma, to da svaki dan radite, ostavite malo sa strane pa se akumulira neko bogatstvo, nego ove ad-hoc puteve do pravde bilo čarugijanske bilo revolucionarno komunističke. Mani se čini da su te zapadne i sjeverozapadne formule puno djelotvornije.
