Počelo je kao običan intervju: novinarka je na dogovoreno mjesto došla nakon prethodnog zadatka, s glavom punom misli o gustom, stresnom rasporedu u kojem je taj intervju trebao biti samo jedna između više zamornih obaveza, duboko udahnula i na stol preda se stavila štreberski popis pitanja. Sugovornica je, pak, s druge strane stola, izvukla smirujući, opušteni smiješak i nekakav nemarno zapakirani smotuljak koji je razmotala tek nakon što je od konobara naručila piće.

  Bilo je jedva podne, možda malo prerano za vino, ali grehota bi bila ne zaliti ovako dobar zalogaj, inzistirala je sugovornica, gurkajući na sredinu malog stola u izlogu kavane grubo narezane kockice sira. Dogovoreno mjesto intervjua bio je »Kavkaz«, sugovornica Andriana Škunca, a sir – dragulj paške sirane »Gligora«, ljetos u Londonu ovjenčan prestižnom Zlatnom medaljom za najbolji sir na svijetu. No, možda je zapravo vino najzaslužnije za to što je intervju prerastao u maratonsko, skoro cjelodnevno druženje u kojemu je, kao nekom čarolijom, južinom iznenađen Zagreb metamorfoziran u otok o kojem Andriana Škunca tako zaneseno govori i piše.

  – Gdje god bila, otok je uvijek sa mnom. Ja sam i sad na otoku – kaže novaljska pjesnikinja, pogledavajući kroz prozor prolaznike koji se u grupicama guraju pločnikom Masarykove ulice.

  Povod našem razgovoru njezina je svježe objavljena monografija »Biblijski vrt – Sveta zemlja lunjskih maslina«, impresivna poetska kronika praćena zapanjujućim fotografijama. Taj je Škuncin literarni i likovni spomenik drevnoj baštini sjevernog dijela otoka Paga na nedavnom predstavljanju u Muzeju »Mimara« Tonko Maroević nazvao »Pjesmom nad pjesmama o maslini«.

  »Biblijski vrt« je jedna od onih knjiga kojima se može opetovano vraćati, napajati se na njoj, na stihovima i na slikama. Što je bilo dominantno dok je knjiga nastajala – pjesništvo ili fotografija?

Stihovi poput suhozida

Svoj prvi fotoaparat, staru »Yashicu«, dobila sam na poklon 1993. godine. Moji su stihovi u to doba bili uski, kao da su kadrirani, »snimljeni« na Pagu: do neba sve bijelo, kratka sjena podneva… Možda su se baš pod utjecajem te »Yashice« i fotografske strasti koju je ona probudila moji stihovi počeli sužavati, nalikovati na suhozid, ogoljen od svega suvišnog. Na pjesmama radim, čistim ih, skidam višak tkiva, sve dok ne postanu baš takvi, kao suhozidi sagrađeni slaganjem kamena o kamen, bez vezivnog tkiva.

  Zapravo ne znam reći što danas u meni dominira, fotografkinja ili pjesnikinja. U jednom trenutku fotoaparat me počeo voditi kroz opsesivne šetnje otokom; hodala sam satima, svaki dan, i to me obnavljalo, pomlađivalo, dušu i tijelo, i iz toga su nastajale pjesme.

  U ovoj monografiji, hodanje je neodvojivo od pisanja – tu poetsku kroniku nazivate hodopisima.

  – Da, ima nešto snažno, hipnotičko, u hodanju otokom. Hodanje – ono obnavlja čovjeka iznutra. Kad hodam, u ovcu se pretvorim, probijam se uskim puteljcima iskrčenima kroz kamenjar sjevernog dijela Paga, brušen stoljećima, pretvoren u bjelinu, u sipinu kost. To je metafizički prostor u kojemu su odjednom prisutna sva godišnja doba, sumnjam da negdje na svijetu postoji još jedno takvo mjesto: zimi se makne lišće, odu ljudi i sve je prostranije, svjetlo je drugačije…

  Onda hodaš dalje i u nekoj škrapi nađeš šafran, malu oazu proljeća, dok je gore na Velebitu snijeg, a na jugu otoka skoro da se možeš okupati. Pag je toliko živopisan, bogat u svojim krajnostima; sve je tu odjednom: pustinja od boksita i rudača, krajolici kao iz art filmova, putem sretneš ljude čija su lica izbrazdana kao zemljopisne karte, lica koja su kao spomenici stoljećima… A onda u dubini maslinika uđeš u bezvremenost.

   Vertikala prema nebu

  – Nekad spojim po pola godine na Pagu, ali ovisi, kako mi dođe. Obožavam biti na otoku zimi. Za Božić su zvijezde tako blizu da ti se čini da ih možeš rukom dotaknuti. A kad zapuše bura, sve što je slabo ode ća, a ostane samo ono što je jako. Velebitski kanal se zapjeni, vjetar je tako snažan da te dobro izmasira, a kad se vraćam natrag prema jugu, kao da sjedim u letećoj stolici…

  Ali, zime na otoku su surove, hladne, većina u tome vidi samo muku, a ne ljepotu.

  – Otočka zima je hladna, istina, takve su i otočke sobe, ledene, nikad dovoljno zagrijane. Ali hladan je i svemir! Pa legneš u tu kozmičku noć i osjećaš da si zapravo u svojoj biti. U Novalji imam kuću, staru, koju je napravio moj djed i u kojoj sam odrasla, živjela sam tamo od ’49. do ’53. i to je bilo ishodište moje poezije: pamtim zamagljena stakla, voštanice, babe u vječnoj crnini, zornice na Božić. Onda u jesen košare pune grožđa, dječje igre, beskrajnu slobodu, zdravomarije o svakom zvonu. Taj vjekovni zvuk zvona, to mi je ostalo do danas, kako se kampanalo. Pa taj zrak, iskričav kao more, i duboki otočki mrak koji svjetluca… Kad to imaš, frigaš i lovu i sve!

  Ovako kad pričate o otoku, osjeća se taj zanos kojim je nabijena i poezija u »Biblijskom vrtu«. U kojoj je mjeri taj zanos, ganuće, povezan s religioznošću koja se također osjeća u knjizi – a koju ste naznačili već u naslovu?

  – Nije to religioznost. Religije su škakljiva stvar, pogotovo danas, to je teren podložan ideologijskim bitkama koje mene zamaraju i koje smatram blesavima, nepotrebnima. Govorimo radije o duhovnosti. Taj kozmički mrak zimi na otoku, i ta vertikala prema nebu koju čovjek osjeća – to je slika koja me vodila kroz ove hodopise. Uostalom, kroz povijest je tako nastajala umjetnost, arhitektura, glazba, uvijek u dijalogu s onim gore, s nečim iznad. Čak i priroda poštuje tu vertikalu; ima na Pagu jedno mjesto koje se zove Stogaj, to je sto metara visok kamen, fosil, koji s jedne strane izgleda kao dvorac, pun brazgotina, okružen hrpom sitnog kamenja, a ispod toga je neobična geometrija, kubusi…

  Naslov »Biblijski vrt« dobro pristaje tom osjećaju koji čovjeka obuzme kad uđe u Lunjski maslinik – ja tamo ulazim kao u Bibliju, osjećam jednu pobožnost kad se nađem okružena svim tim zapanjujućim stablima koji rastu iz malo crvenice u stijenama – nije ti jasno kako to raste, u nemogućim uvjetima! – i svaka maslina je zapravo skulptura, a najstarije stablo staro je preko 1.700 godina. Otamo izađeš s dušom anđela…

   Poezija i duhovnost

Može li pjesnik, dobar pjesnik, biti potpuno lišen doticaja s duhovnim?

  – U duhovnost danas treba imati hrabrosti ući. Gledajte ove gradske ljude kako hodaju, kao da su progonjeni, skoro da im možeš vidjeti teret na ramenima koji ih savija prema dolje. A dolje na otoku, u toj bjelini kamenjara, bez stabala, u krajoliku koji je za mnoge gradske ljude zapravo zastrašujući – u toj se bjelini suočavaš sa sobom. Zapravo prelaziš jednu granicu, vremensku granicu, metafizičku granicu, nekog prostora u sebi. A treba znati odmjeriti se sa sobom, treba doći u susret sa svijetom i sa sobom, izložiti se. To ne može svatko.

  Ne, ne mislim da dobra poezija može postojati bez doticaja s duhovnošću. Ako nema duhovnosti, poezija je samo prazno naklapanje, zveketanje nabacanih riječi.

  Već je postalo opće mjesto govoriti kako poeziju danas ne čita skoro nitko osim samih pjesnika. Je li zbilja tako? I što za Vas znači pisati poeziju u današnjem vremenu?

  – Poezija je za mene način života. To je moj životni poziv. Nikad nisam radila, nikad nisam bila zaposlena. Imala sam štand s keramičkim tanjurima, tu bih nešto zaradila, ali živjela sam i živim skromno, hodam po otoku kao da hodam po kontinentima, fotografiram, pišem, družim se s prijateljima u mojoj kući na Pagu koju je izgradio moj djed i koju stalno uređujem… Volim graditi. Kad mi dođe majstor, to mi je svečanost. I možda ovo zvuči patetično, ali u svemu tome ja se osjećam bogato, mislim, duhovno bogato.

  A što se tiče recepcije poezije danas, ja ne bih tako spremno nasjela na te lamentacije da poeziju ne čita nitko osim pjesnika. To je samo površni dojam za koji su odgovorni mediji kojima poezija nije zanimljiva i zato je prešućuju; a nije im zanimljiva jer se ne bavi trenutkom, dnevnopolitičkim epizodama, nego – ako je riječ o dobroj poeziji – sažima sva vremena, seže duboko u prošlost i budućnost. Ali unatoč tom bojkotu poezije u medijima, usmena predaja živi – zrije ispod pokrova šutnje i potisnutosti i fermentira svoju vrijednost cijelo ovo vrijeme.

  Ipak, kroz taj pokrov šutnje, kako ga nazivate, uspijeva se probiti jedan dio pjesništva koji danas nastaje u Hrvatskoj – takozvana stvarnosna poezija.

  – Za početak, taj je naziv blesav. Stvarnosna poezija – što je to »stvarnosno« u poeziji? Pa sve je stvarnost, čak i imaginarni, izmaštani svjetovi koje pjesnik stvara. Neki se hvale time što za minutu »izbace« pjesmu. Ali mali su izgledi da je pjesma napisana za minutu – zbilja pjesma. Ono što se tiče trenutka, a ne svevremenosti, ne spada u poeziju. Poezija koja u sebi ima esenciju može se čitati bezbroj puta, takvu knjigu možeš uvijek držati pokraj sebe i stalno joj se iznova vraćati.

  Takozvana »stvarnosna poezija« nije takva, ona je potrošna – kad je pročitaš, pročitao si je. A interes za autore koji se time bave također je odraz ovog površnog vremena. Prije u kulturi nisu prolazile jeftine dopadljivosti. Časopisi za poeziju bili su hramovi poezije, selekcija je bila stroga, kriteriji su bili visoki, urednici su bili autoriteti, a zastupljeni autori bili su uvijek »jaki«, pazilo se da oni budu mjera drugima…

  Ne, ne vjerujem da je stvarnosna poezija – poezija. Ako nema mistike, ni metafizike, onda to nije poezija.

  Čini li Vam se da se u ovom vremenu i na ovom kulturnom prostoru uopće još prepoznaje istinska poezija, književnost, ili su kriteriji potpuno i nepovratno srozani?

Uništavanje otoka

Čitajući »Biblijski vrt – Svetu zemlju lunjskih maslina«, zamjećuje se nekoliko dominantnih motiva koji Vas osobito opčinjavaju. Puno se spominju ovce, suhozidi, vjetar…

  – Obožavam ovce. I one divlje ovce i ovnove koji lutaju po otoku, čiji su vlasnici umrli, a životinje ostale prepuštene samima sebi i prirodi, svoj toj slobodi, jer ih više nije imao tko čuvati. Tamo gdje idu ovce tamo je najsigurnije. Pratim njihove tragove u uskim klancima od suhozida; paški suhozidi su specifični, Pažani su najbolji graditelji; iz strukture tih suhozida možeš naučiti i o strukturi poezije – ozub, unjolo, jednostruki suhozidi… Neki su građeni kao čipka, vjetar ide kroz njih i ne ruši ih, to je čudesno. Onda hodaš pa naiđeš na lišaj na kamenu, koji također uči o strukturi; te sitne ljuskice, mahovina kao krljušt.

  A vjetar… Kad zapuše grbin, nevrijeme kad dođe par puta godišnje, nevera koja ruje tlo, sve se zacrni tamo iznad Lošinja, kao na zavjetnim slikama brodolomaca, more se diže kao na kaskadama, izbrazdano, u bojama modrice, zeleno, žuto, plavo, a ja sva mokra čekam s fotoaparatom.

  Ipak, život na otoku nije uvijek idila, građevinski projekti ubrzano mijenjaju otočke krajolike, a to je osobito izraženo na Pagu. Rastužuje li Vas to?

  – Rastužuje i ljuti. Apartmani po Novalji unakazili su otok, ta arhitektura je na mjestima zbilja užasna, i mnogi otočani dijele iste osjećaje o tome. Strepim od trenutka kad će ambiciozni graditelji zaći u lunjske maslinike, to bi bila zbilja grehota, ali kad takozvani napredak krene, to je stihija koja sve uništava i ne možeš je zaustaviti ljubavlju, poezijom, estetskim kriterijima.

  Uništavanje otoka traje na mnogim razinama – nije žrtva samo arhitektura uz more nego i priroda. Kadulja se može brati kroz cijelu godinu, ali tako da se beru samo vrhovi. A onda dođu turisti, Slovenci, pa iščupaju cijelu biljku s korijenom, katastrofa, dođe ti da ih zadaviš!

  Jeste li ikad osjetili bojazan da će Vas opčinjenost otokom ograničiti kao pjesnikinju, da ćete zbog nje biti uvijek gurani u samo jednu ladicu – otočke pjesnikinje?

  – Ne vidim ja to tako. Treba imati temu u životu. A otok, to je jedna univerzalna tema. Kao što je Nikica Petrak zapisao u prigodnoj bilješci na promociji »Biblijskog vrta«: Blago onima što su našli svoj otok/ tu zamjenu za cijeli svemir… a zanimljivo to je primjetio i Petar Krelja kad je dolazio 2005. u Novalju snimati dokumentarni film o mojoj poeziji i fotografijama: »Zavidim ti što imaš svoj otok! Tko ima svoj otok, ima cijeli svijet!« I zbilja je tako.