Knjiga u izdanju Disputa

Alfred Fischer “Budimpeštanski dnevnik 1944.”: Život pod prijetnjom smrti

Jaroslav Pecnik

Alfred Fischer / Foto DISPUT

Alfred Fischer / Foto DISPUT



Zahvaljujući upornosti dr. Siniše Bjedova, dnevnički zapisi uglednog osječkog odvjetnika Alfreda Fischera koje je bilježio tijekom prisilnog boravka i skrivanja pred naci-fašistima u Budimpešti 1944., nakon gotovo 80 godina ugledali su svjetlo dana, to jest ukoričeni su u knjigu pod naslovom »Još nekoliko dana; Budimpeštanski dnevnik 1944.«, a objavljeni u uglednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući Disput, ove 2022. godine. Naime, dr. Bjedov je kao zaposlenik osječkog arhiva u jednom razgovoru načuo da je dr. Kamilo Firinger, dugogodišnji ravnatelj, ali i osnivač iste te ustanove tijekom Drugog svjetskog rata spasio jednu židovsku obitelj pred ustašama u Osijeku, a kasnije je tragom te informacije koja ga je zaintrigirala počeo istraživati o čemu se to zapravo radi(lo). I tako je došao u kontakt s umirovljenim sveučilišnim profesorom (s Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku) prof. dr. Darkom Fischerom, ujedno i počasnim predsjednikom Židovske općine Osijek (koji se u međuvremenu preselio u Zagreb) i u tijeku razgovora ispalo je da je upravo on bio taj koji je prigodom jednog skupa u osječkom arhivu upozorio dr. Bjedova na Kamila Firingera i njegovu ulogu u spašavanju židovske obitelji.



A, kako se život, obično spletom čudnih okolnosti, često zna »našaliti«, Firinger je spasio upravo obitelj Alfreda Fischera, koja se odmah po uspostavi NDH-a našla na udaru ustaša. Kako bi spasio život, Alfred se privremeno sklonio u bolnicu kod svoga brata Ota (liječnike židovskog porijekla, jedno kratko vrijeme, ustaške vlasti nisu dirale i puštale su ih da rade), a potom se u kolovozu 1941. sklonio u Mađarsku, u Budimpeštu, gdje se sve do 1944. i rušenja Horthyjeva režima mogao relativno slobodno kretati, a plus tome pomagala mu je činjenica što mu je zaštitu pružila grofovska obitelj Joszefa Kochanovszkog u koju je bila udata grofica Gabrijela Pejačević (sestra poznate skladateljice Dore Pejačević), budući da je u njezino ime Alfred, nakon što ju je obitelj razbaštinila zbog braka kojem se protivila, vodio sudski spor u svezi nasljedstva i na koncu ga dobio, da bi kasnije i vodio sve poslove oko njegova uređenja, tako da je sa svojom klijenticom ostao u dobrim, čak prijateljskim odnosima.


Dragocjeno svjedočanstvo


Budući da je i Alfred Fischer imao nekakve posjede u Vojvodini, između obitelji Kochanovski i Alfreda sklopljen je ugovor da će oni financirati njegov boravak, odnosno skrivanje u Mađarskoj, a zauzvrat će im on po svršetku rata prepustiti svoje imanje, jer su bili sigurni u to da će nacisti doživjeti poraz. Za to vrijeme, Alfredova supruga Margita s dvoje malodobne djece, starijom kćeri Leljom i sinom Darkom se nalazila u Osijeku, u međuvremenu, nakon Alfredova odlaska u Mađarsku, morala se iseliti, to jest bila je istjerana iz obiteljske kuće na periferiju grada i samo zahvaljujući Alfredovom bratu Otu, koji je kao liječnik bio poslan u Bosnu već u jesen 1941. (u akciju borbe protiv endemskog sifilisa), Margita s djecom se uspjela prebaciti kod njega na sigurniju lokaciju i tamo je ostala sve do ožujka 1943. Kada se u Bosni pogoršala situacija i kada su i liječnike židovskog podrijetla počeli hapsiti i deportirati u logore, Oto je pobjegao u partizane kako bi se spasio, a Margita se s djecom odlučila pridružiti suprugu u Mađarskoj. Vratila se ilegalno u Osijek, stupila u kontakt s obiteljskim prijateljem Kamilom Firingerom (po struci također odvjetnik) i zamolila ga da joj pomogne da je prebaci na mađarski teritorij. Firinger je imao posjed s druge strane Drave, u Baranji (tada u sastavu Mađarske); imao je propusnicu, te se mogao slobodno kretati tim okupiranim područjem. Straža ga je već dobro poznavala i on je uspio podmititi nekoliko graničara i tako omogućiti Margiti s djecom da se pridruži mužu u Budimpešti. Zahvaljujući tom činu ljudske hrabrosti i moralne plemenitosti, Yad Vashem (na inicijativu dr. Siniše Bjedova, a uz svesrdnu pomoć dr. Darka Fischera i dr. Julije Koš, iz zagrebačke židovske općine) proglasio je dr. Kamila Firingera (umro 1984.) posmrtno Pravednikom među narodima, što se smatra jednim od najvećih židovskih priznanja onim ljudima koji su u vrijeme holokausta izložili vlastiti život kako bi spasili tuđi.
Margita je sa suprugom i djecom jedno kratko vrijeme živjela na seoskom imanju Cserepes grofova Kochanovski u blizini Szolnoga, ali kada se situacija za njih, nakon sukoba s jednim tamošnjim seljakom zakomplicirala, kada je zaprijetio da će ih prijaviti fašističkim vlastima, u strahu pred odmazdom otišli su u Budimpeštu i našli smještaj u jednom pansionu u blizini parlamenta gdje su se skrivali sve do 8. siječnja 1945. kada su pripadnici Strelastih križeva (mađarskih nacista), uhitili Alfreda i ubili ga desetak dana prije ulaska Crvene armije u mađarsku prijestolnicu (18. siječanj 1945.). Margita je s djecom uspjela preživjeti i u travnju 1945. se vratila u oslobođeni Osijek, a sa sobom je ponijela i dnevnik svoga supruga koji je on uporno ispisivao kako bi zabilježio sve što mu se događalo, želeći nakon rata napisati jedno obilno i šire djelo o tom razdoblju novodobne tragične povijesti. Dnevnik je bio (na)pisan u tri male crne bilježnice; obuhvaćao je razdoblje od 29. rujna do 16. prosinca 1944., a u slučaju kućne premetačine i upada »njilašijevaca« (Strelastih križeva), on je dnevnik skrivao između opruga fotelje u kojoj je obično sjedio, a njih je kasnije pronašla Margita i ponijela sa sobom. U trenutku Alfredova uhićenja, jedna se bilježnica našla na stolu, »njilašijevci« su je ponijeli sa sobom i više nikada nije bila pronađena, ali iz sačuvanog dijela dnevnika saznajemo da je Alfred i ranije zapisivao svoje razmišljanje o ratu i tekućim događanjima koja su obilježila njegov ilegalni život i te je zapise pohranio negdje kod grofa Kochanovszkog, ali bez ikakvih naznaka gdje bi ih se moglo potražiti. Također je pisao i o tome da je još početkom rata u Osijeku počeo voditi dnevnik, ali ga je u strahu od ustaških racija uništio, međutim sačuvani fragmenti tzv. Budimpeštanskog dnevnika su više nego dragocjeno svjedočanstvo o vremenu zla i nacističkog ludila koje je za sobom, diljem Europe ostavilo posvemašnju duhovnu i materijalnu pustoš. U tom razdoblju holokausta na najbrutalniji način pobijeno je šest milijuna Židova, samo stoga što su pripadnici drugog naroda, rase i vjere, a koje su Hitler i njegovi nacionalsocijalisti, uključujući i kvislinge diljem okupirane Europe, smatrali nižim bićima. I kako to bilježi dr. Bjedov: »Alfred objašnjava zašto piše dnevnik, a činio je to večerima, u smiraj još jednog dana koji je dočekao živ, sjedio je zaogrnut dekom u hladnoj sobi: htio je jednog dana, kada sve to prođe, napisati nešto o tom vremenu i ljudima, pa mu je dnevnik trebao biti tek podsjetnik na događaje i razmišljanja. No napisao je čudesan tekst o agoniji velike europske metropole u Drugome svjetskom ratu, o svijetu i ljudima, potresno svjedočanstvo o zlu i ljudskoj dobroti.«


Pismo ocu




Dnevnički zapisi naslovljeni »Još nekoliko dana« nisu velikog opsega, ali su iznimno interesantno štivo, ne samo kao svjedočanstvo jedne tragične epohe, već nam govore kroz Alfredov rukopis i o njegovom osobnom viđenju tadašnje političke i društvene situacije, upućuju nas u njegova promišljanja o budućnosti, o onome što slijedi nakon poraza nacista i svršetka rata. Naravno, govori i o njegovim strahovima za vlastiti, kao i za život obitelji, o svakodnevnoj mučnoj neizvjesnosti u borbi za preživljavanje, neimaštini, svemu što ga je tištilo u tim ratnim vremenima, ali uvijek se kroz taj gorak i trpak rukopis probija tračak nade, svjetla i vjere da na koncu dobro ipak mora pobijediti zlo.
Važno je napomenuti, kako bi nam Alfredovi zapisi bili shvatljiviji, da je on u Beču studirao i filozofiju, da je bio iznimno načitan i obrazovan čovjek, pisao je i tekstove iz pravnih znanosti, govorio je nekoliko svjetskih jezika, dakle radilo se o kompletnoj ličnosti, pripadniku intelektualne građanske elite koja je u prvi plan isticala interes za opće dobro, kao i socijalnu i društvenu pravdu. Alfredovi dnevnici imaju i nekoliko dodataka, tj. pisma supruzi i kćeri Lelji, a na kraju je pridodano i uistinu potresno, ali u literarnom smislu besprijekorno napisano »Pismo ocu«, Darka Fischera (rođen 1938.), u kojem je pokušao pojasniti i sebi i drugima tko je to zapravo stvarno bio njegov otac. Između ostaloga je (na)pisao: »Poticaj za ovo pismo došao je od nekih Osječana koji su tražeći podatke o Kamilu Firingeru…, čovjeku koji nas je spasio, prebacivši nas ilegalno u Mađarsku u travnju 1943. došli i do mene, a ja sam im uručio prijepis Tvog ratnog dnevnika iz nesretne ratne 1944. godine. Taj Tvoj dnevnik, mali je dio onoga što si u svojoj samoći i neizvjesnosti ratnih strahota pisao…, ostao je čudom sačuvan i našla ga je naša mama skrivenog u jednoj fotelji. Dugo je taj tekst ostao u rukopisu, u strogo čuvanim porodičnim okvirima. Na moju inicijativu, Tvoja unuka, Lelina kći, pretipkala ga je. I evo, sada ga objavljuju. Koliko bi zbog toga bio sretan Ti, naša mama i Lela, to ne znam. No, od svih nas, samo sam ja još na životu i preuzeo sam odgovornost da se Tvoj dnevnik objavi… O Tvojim vjerskim i nacionalnim opredjeljenjima znam malo. Vjerojatno si bio sklon asimilaciji i nije Ti bilo stalo do Tvog židovskog porijekla. Vjerojatno ste zato Ti i naša mama sestri i meni dali slavenska, i za ono vrijeme čudna imena. Dragi moj Oče, bilo je još mnogo tužnih sudbina Tvojih rođaka, prijatelja i sunarodnjaka, ali i uspješnog povratka u novi život. Ne znam koliko bi Te, Oče moj, veselilo kada bi mogao saznati da se narod od kojeg si potekao i koji je pobrojao šest milijuna nevinih žrtava holokausta uzdigao iz pepela i osnovao nakon 2.000 godina svoju državu na tlu svoje pradomovine u Izraelu. To je sada napredna i uspješna zemlja. Ona Tvojim potomcima daje nadu u ljepšu budućnost i bolju sudbinu od one koja je Tebe zadesila.«


Slika epohe


Dakle, prijepis dnevnika je do dr. Bjedova došao zahvaljujući Darku Fischeru, ali nažalost originalne bilježnice s Alfredovim rukopisom slijedom su okolnosti nestale, ali ipak se sačuvalo nekoliko fotografija dnevnika, što je već samo po sebi značajan, ne samo obiteljski, već i povijesni dokument. O holokaustu su napisane čitave biblioteke knjiga i to je sama po sebi, po užasima i količini ljudskih patnji i stradanja, strahotama zločina i monstruoznosti masovnih fizičkih likvidacija neiscrpna tema o kojoj, jako puno toga znamo, nikada nije dovoljno rečeno. Dnevnik Alfreda Fischera se uklapa u tu nisku potresnih svjedočanstava i sigurno će imati odjeka i u recepciji novodobnih istraživača fenomena antisemitizma i holokausta. To je ujedno i dokument koji potvrđuje zloćudnu narav te pogubne rasističke ideologije, ali u ovom konkretnom slučaju, prije svega u izvedbi ustaškog pokreta i Szalasijevih Strelastih križeva. To je ujedno i svojevrsna mala, velika povijest, slika epohe bez velikih riječi, ali utoliko jasnija, preciznija i konkretnija, jer kroz tegobno iskustvo Alfreda Fischera saznajemo što se sve vrti »u glavi« jednog progonjenog čovjeka, samo stoga što je Židov, i kojem svaki dan života ovisi o slučaju, hoće li imati (ne)sreću, odnosno hoće li ga netko iz policije ili nekakva vojna patrola na ulici presresti, zaustaviti i(li) legitimirati. Svaki dan od uspostave NDH-a, a kasnije i života u Mađarskoj, bio mu je neizvjestan i predugačak, i upravo stoga, jer nije znao što ga sve čeka i s kojim će se opasnostima sučeliti, bilježio je sve što mu se događa, kako bi kasnije mogao dokumentirati svu tragediju toga vremena. Zabilježio je između ostaloga kako zna da ga sutra ništa bolje i drukčije ne čeka, dapače samo gore, ali da sve to mora istrpiti, i kako je uvjeren da, bez obzira na sve, život ima smisla.


Progon Židova


Kroz dnevničke zapise Alfreda Fischera saznajemo, barem nama, široj javnosti, čitav niz malo poznatih činjenica o životu u Horthyjevoj Mađarskoj, ali i o vremenu nakon njegovog rušenja s vlasti i uspostave izravne njemačke okupacije, kada se i bitno promijenio odnos prema tzv. domaćim Židovima, koji je sve do sredine 1944. bio relativno »relaksiran«, iako je službena državna ideologija bila rasistička, ipak se nije posezalo toliko za drastičnim mjerama, kao recimo u Pavelićevoj Hrvatskoj ili Hitlerovoj Njemačkoj. Kada su Strelasti križevi uz pomoć Nijemaca preuzeli vlast, počinje drastični progon i pogrom svih Židova, bez obzira jesu li »domaći« ili su u Mađarsku došli iz drugih zemalja. Fischer piše: »Preko tri i pol godine živim u Mađarskoj i kroz čitavo ovo vrijeme, gotovo bez iznimke, legalno u evidenciji kod policije za nadzor stranaca i uredno prijavljen. Da sam kao bjegunac pred krvnicima Gestapoa i Pavelićevih ustaša u zemlji saveznici Njemačke i »Nezavisne Države Hrvatske« do sada tako dobro prolazio, ima prije svega da zahvaljujem pomoći koju su mi od prvog časa pružali Gabi i Joži (Kochanovski), feudalci. Ali, nisam ja jedini emigrant komu je Mađarska pružila utočište… Ima ih na hiljade koji su prebjegli iz Jugoslavije, Rumunije, Austrije, Poljske, Slovačke, a Mađarska im je – koliko god se teorijski ograđivala od imigracije, i koliko god se u prvi čas gradila stroga i neumoljiva prema »bijelim« i »crnim« prebjeglicama – u ogromnoj većini konačno davala neki »modus vivendi«… I tako, oni desetci hiljada imigranata, koji su spasili svoje živote, našavši azil u Mađarskoj, imaju to da zahvaljuju ne samo pojedinim plemićima koji su ih iz prijateljstva ili za novac zagovarali kod svojih staleških prijatelja, koji su poznavali kanale, kroz koje se novac može uputiti na odgovarajuće mjesto, nego prije svega mentalitetu vladajućeg sloja, kome su radikalne, nečovječne, krvožedne mjere bile nešto strano, nešto čim se nije mogao pomiriti.«


Balkanska (kon)federacija


Također su iznimno interesantna Alfredova razmišljanja o Mađarskoj i Mađarima u svjetlu tzv. Trianonskih ugovora (1920.), kada su joj pobjedničke sile Antante nametnule kao poraženoj strani ogromne reparacije, uvjetovale drastično smanjenje vojnih postrojbi, prisilivši je na odricanje ogromnog dijela dotadašnjeg državnog teritorija, nakon čega je velik broj Mađara ostao živjeti izvan granica domovine. Sve je to ostavilo velikog i dubokog traga u svijesti Mađara koji su svoj gubitnički položaj teško podnosili, smatrajući da su nepravedno tako drakonski kažnjeni. Ali, Fischer je tu situaciju prokomentirao riječima: »I tako je ‘uskrsnuće’ Mađarske (uz pomoć nacista) priželjkivano od velikih zemljoposjednika, prikraćenih u svojim pravima, a ucijepljivano čitavoj jednoj generaciji uz pomoć logičko krivog zaključka… zbog kojeg je mađarska politika pošla pravcem koji će – kako je to vjerojatno dobro predviđao grof Pavle Teleki – mađarski narod odvesti u takvu katastrofu, koja će daleko nadmašiti i samu Mohačku pogobju.«
I pokazalo se koliko je Fischer bio u pravu. Posebno ga je zanimala mogućnost poratnog uređenja, odnosno proširenja jugoslavenske zajednice u jednu širu balkansku (kon)federaciju: »Proceduru pri stvaranju balkanske savezne države (»Ilirije«) zamišljam si ovako: vodeće ličnosti svih naroda i plemena koji treba da uđu u novu državu, ukoliko su saglasne s njezinim stvaranjem, da se sastanu i da zajedno izrade »Nacrt Ustava«, i uz to još jedan pravilnik za provođenje plebiscita… Ustav bi se smatrao prihvaćenim, ako se za njega izjasni većina glasača u svakoj pojedinoj državici. Odbije li ga većina, u ma kojoj državici, morat će se tražiti drukčija solucija u balkanskim prostorima. No, ako se protiv izjasne samo »novo pripojene državice« (Bugarska, Grčka, Albanija), ili jedna od njih, smatrat će se da ove, odnosno ova, ne želi pristupiti u novu državnu zajednicu.«
I za svaki južnoslavenski narod ponaosob; Srbe, Hrvate, Slovence itd.
Fischer je pokušao pronaći razloge zašto bi im upravo ta i takva balkanska zajednica odgovarala, a recimo, za Hrvate piše: »Oni treba da uđu u novu zajednicu pod puno povoljnijim uslovima od onih koje su imali u staroj Jugoslaviji… Titov program je explicite jugoslovenski… Nadam se da će hrvatski narod nastaviti evoluciju spram konstruktivnosti koju je već Radić započeo, Maček nastavio, i koja je dovela do partizanskog pokreta takvih razmjera da mu se divi čitav svijet, ne samo danas, već sam uvjeren, da će o njemu govoriti historija kao o nečemu sasvim velikom što su ljudi stvorili.«
Naravno, ima tu dosta naivnosti, ali moramo uzeti u obzir i prostor i vrijeme, pa i okolnosti kada je Fischer sve to pisao, ali u svakom slučaju ne možemo mu poreći originalnost i svojevrsnu anticipaciju europskog zajedništva u kojem je vidio spas od nekih novih ratnih avantura i stradanja.


Čovjek i intelektualac od formata


I na kraju, autor dnevnika je pokušao riječima naslikati autoportret, samoga sebe definirati tko je on danas i kako bi se, ukoliko preživi, pokušao snaći u novonastalim političkim okolnostima o kojima je tako brižno i nadahnuto pisao. Pri kraju dnevnika piše: »Ja sam individualista… za temeljno pravilo kako se ima urediti svijet, ja bih postavio: treba za svakog pojedinog čovjeka osigurati neki minimum sreće, a ne treba za ljudstvo osigurati dostiživi maksimum sreće… Moje osnovno etičko načelo, i možda jedino koje priznajem, je kršćanska zasada, da ne smijemo činiti drugome što ne želimo da drugi nama čine. Gdjegod vidim da se nekome nanosi neko zlo, predočujem si, kako bi bilo da se to zlo meni nanosi… A budući da ja ne bih želio primiti žrtvu na sebe, nemam ni snage ni opravdanja da ga nametnem ma kome drugome.« Interesantna su njegova razmišljanja o komunizmu, liberalnom kapitalizmu, demokraciji itd., ali prema svim tim sustavima zadržavao je kritičku distancu, i u svakom od njih pronalazio i dobre, ali i loše strane. Kao čovjek i intelektualac od formata, Alfred Fischer je bio prije i iznad svega humanist, pacifist i demokrat koji je i u najtežim osobnim iskušenjima zadržao sposobnost kritičkog promišljanja o svijetu u kojem živi, uvjeren kako nakon ratnog poraza nacističke Njemačke slijedi razdoblje »nove Europe« koju treba urediti na ravnopravnosti svih njezinih naroda, a u svojim dnevničkim zapisima upravo je toj temi posvetio veliku pozornost. Čak ni u najtežim trenucima nacističkog divljanja nije ga napuštala optimistična vizija novog, pravednijeg svijeta.