Na samim počecima dramske pedagogije, recimo tijekom osnovnog školovanja djece diljem svijeta, temeljno načelo umjetničkog stvaranja tiče se izvedbenog pravila da nije dobro tekst neke drame u kazalištu za djecu ilustrirati »tipičnim« i »očekivanim« pokretima i intonacijama (jer onda gluma izgleda kao da je izvode mehaničke lutke), niti će glumački rad biti »uvjerljiviji« ako netko viče, krevelji se i prolazi kroz neprestanu agoniju emocija. Djeca to vrlo brzo usvoje kao metodološko načelo.

A ako kojim slučajem kasnije u životu upišete neku umjetničku školu, ovaj princip »sentimentalnog žiloreza« još će sustavnije biti podvrgnut kritici i korekciji. Naprosto zato što je banalnost neprijatelj umjetnosti. Ali ako glumite u predstavi »Putujuće kazalište Šopalović« redatelja Aleksandra Popovskog, koju smo upravo imali prilike premijerno pogledati na pozornici Kerempuha, onda će glumačka družina svjesno izabrati da loše glumi »lošu glumu« (loše ovdje znači neduhovito, nemotivirano, banalnost se naprosto servira kao banalnost), kao i da jednako drveno i patetično igra i onu glumu koja bi trebala biti dobra (jer u njoj bismo trebali gledati glumce izvan bulevarskih hiperbola).

Bombardiranje prenemaganjem

Čitav je taj klišejizirani glumački jezik definitivno odgovornost redatelja. Osim toga, jedina režijska dosjetka Popovskog oko drame Ljubomira Simovića svela se na postavljanje gigantske bundeve u stražnji plan pozornice. Kao što je nosiva režijska dosjetka istog redatelja kad je nedavno režirao dramu »Cyranoa« u »Gavelli« bila staviti u stražnji plan pozornice maketu ogromnog ljudskog nosa. U oba slučaja, o tekstu se stvarno nije razmišljalo problemski ni dubinski. Išlo se na ono bombastično dekorativno (scenograf: Vanja Magić).

Foto Mario Delić

Drama Ljubomira Simovića iz 1985. godine tematizira glumu kao način preživljavanja u ratnim vremenima. Dijelu dramskih histriona gluma doista spasi život, a ima i onih koji od nje poginu jer ne mogu istupiti iz uloge, čak ni onda kad im je pištolj uperen u grudi. Piscu je stalo da naglasi kako se putujuća družina našla u Užicama usred fašističke okupacije i da igranje Schillera pod naci-plakatima ima sasvim drugi obol od toga da se, primjerice, postavi Čehova. Dramaturginja Dora Delbianco potpuno ukida realni povijesni kontekst Užica i (didaskalijama zadane) proglase Drugog svjetskog rata, u korist tobože »univerzalne« drame o glumcima u nekim općeratnim uvjetima pred bijelim zastorom zaprljanim krvlju. Ta odluka dodatno kičizira predstavu. Autor glazbe Marjan Nećak odlučio se za preludije patetičnih violina, što također afektivno zaokreće izvedbu prema kavanskoj atmosferi. Po mom mišljenju, Simovićeva drama nije dobro ostarjela. Današnja i ondašnja seoska zabit nisu nimalo slične. Glumci više ne putuju provincijom (umjesto toga zarađuju glumeći u sapunicama).

Politički problem zlostavljača ne rješava se vizijom ljepotice na mjesečini. Drukčije rečeno, malo je razloga zašto ovu dramu danas igrati, osim ako je ne provučemo kroz filter radikalne adaptacije, što se ovdje nije dogodilo. Naravno, šmira i kič uvijek imaju svoje sljedbenike, koji se ne zovu nužno »kazališna publika«. Neću uopće komentirati pojedine glumačke role jer su sve zajedno uronjene u isti scenski akvarij prvoloptaške estetike, ali spomenut ću ih poimence: Dražen Čuček kao Majcen i Sipo, Ozren Opačić u roli Milana, Tarik Filipović kao Drobac, Damir Poljičak u roli Bože Babića, Ines Bojanić igra Ginu, Ornela Vištica utjelovljuje Semku, Josip Brakus je Darko, Borko Perić nastupa kao Matija Šopalović, Anita Matić Delić igra Elizabetu, Josipa Anković nastupa kao Sofija, a Marko Makovičić je Filip.

Ironija prema umjetnosti

Posebno je uznemiravajuće gledati predstavu koja (tekstom drame) slavi glumu kao princip mašte, ali u izvedbi nudi toliko tromih slika i konvencionalnih gesti da se između teksta i izvedbe uspostavlja gotovo ironični, farsični odmak. Možda bi glumci bez redateljskog vodstva napravili kvalitetniju, manje predvidljivu predstavu. Odnosno, mislim da Aleksandar Popovski već neko vrijeme režira kao da se dosađuje i kao da ga zabavljaju još jedino jeftina sentimentaliziranja. Nisam sigurna treba li repertoarno podržati tako ocvali šlagerić. Pogotovo znamo li koliko mladih redateljica i redatelja s odličnim idejama nema prilike režirati u repertoarnim kućama.