ZAGREB – Strip-mjuzikl »Bit će strašno kad porastem« redateljice Rajne Racz i dramaturginje Dine Vukelić uprizoren je u Kazalištu Dubrava.

Lativši se izvanredno duhovite i za sve generacije čitatelja osnažujuće zbirke pjesama za djecu autorice Olje Savičević Ivančević pod nazivom »Zaljubljena u čitav svijet« (2021.), autorska ekipa premijerno odigrane predstave »Bit će strašno kad porastem« pod vodstvom redateljice Rajne Racz, kompozitora Marina Živkovića i dramaturginje Dine Vukelić, bitno je stišala originalni vitalizam i vedru samosvojnost jedne od naših ponajmanje »slomljenih«, utučenih i životno poraženih pjesnikinja. Točnije rečeno, stihovi Olje Savičević Ivančević o slavodobitnom dječjem preuzimanju svijeta, pa i trajnom trijumfu djece nad odraslima, o ukidanju školskih jedinica – i letačkom dostizanju »svih vrabaca i lastavica« – i »mekšanju« mama i tata, iz dura književnosti naglo su prešli u mol teatra i pretvorili se u duboki žal za djetinjstvom. Adaptacijski, ovako radikalni zaokret iz zanosa u melankoliju nije sam po sebi promašaj. Legitimno je iz pjesničke zbirke izdvojiti kut gledanja koji zanima kazališne priređivače, hotimice izbjegavajući emocionalnu orkestraciju predloška.

Silom romantika

No, Vukelić spaja izabrane pjesme s dramaturški vrlo konvencionalnim okvirom zapleta u kojem susret djevojčice Olje i dječaka Vala na nekom južnom otoku na silu dobiva i ljubavnu agendu: klinci se ne mogu »samo igrati« i biti prijatelji. To navodno nije dosta. Mora se obaviti i propaganda melodramatskog programiranja mladih gledatelja – kao da je svrha svakog susreta djevojčice i dječaka potencijalna »romantika« (iz dječje perspektive: smiješno). Osim toga, zbirka pjesama Olje Savičević Ivančević, koja kreće iz iskustva autoričina djetinjstva, više piše o osloncu u roditeljima te ludim idejama i planovima maštozemlje jedne djevojčice, negoli o flertovima nježne dobi. U kazalištu je, dakle, napuštena ne samo tematska i afektivna dramaturgija originalne zbirke pjesama, u korist pripovijedanja kako je likovima najprije »dosadno«, pa onda kreću u avanturu istraživanja otoka, malo pjevaju, malo se žale na mame i tate, a na kraju se zaljube i tuguju jer je ljeto na isteku i moraju se rastati.

Zbirka koja svjesno razbija i dobne granice i ideologiju da pjesništvo prvenstveno služi odraslim čitateljima, odjednom biva preplavljena upravo melankolijom odraslih čitatelja, kao što i fokus sa slobodne glave autorice stihova seli na otrcanu ljubavnu pričicu. Stihovi iz zbirke, doduše, dobivaju i svoju glazbenu obradu. Uglazbljeni su naivno i površno, kvazibrethijanski, zapravo izgubljeno između toga da budu malo zabavljački, malo eksperimentalni, na kraju ostajući bezlični. Za pohvalu je što su ipak u cijelosti uživo otpjevani i odsvirani. Glumac Lovro Rimac svira violončelo, glumica Marina Žužić flautu, a skladatelj predstave Marin Živković prisutan je na sceni i za klavirom. Najjači adut ove predstave su kostimografija i scenografija Aleksandre Ane Bukvić koja jednostavnim elementima velike modre školjke na šeširu muškog lika, žutoplave radne odjeće obaju protagonista (što je kod Nje plavo, kod Njega je žuto – i obrnuto), velikog zlatnog kruga nad pozornicom i nekoliko nepravilnih četverokuta/kamenova u pastelnim bojama zbilja uspijeva stvoriti prostor snovitog otoka.

Prevelika kontrola slike

Baš taj strogo kontrolirani prostor scenske slike ujedno postaje i najveći problem uprizorenja u cjelini jer redateljica Rajna Racz misli scenu isključivo kao sliku i samim time tretira glumce kao koreografske i slikarske elemente svoje »idealne vizualne kompozicije«, umjesto da radu s glumcima pristupi kroz otkrivanje slojeva ekspresivnosti njihovih unikatnih lica, glasova i pokreta (da ne velim i ideja). I u svojoj ranijoj režiji predstave »Mornar«, osmišljenoj po Pessoinim tekstovima, Rajna Racz bila je slično usredotočena na vizualne znakove, zbog čega je izgubila iz vida mogućnost da glumac donosi sa sobom vlastito autorstvo, koje na pozornici nije jednostavno otkriti i uspostaviti. Rad na glumačkom senzoriju čini krucijalan dio redateljskog posla, pri čemu glumac ni u lutkarskom teatru nije puka marioneta. Bolje rečeno, čak su i marionete žive, tvrdio je Pinokijev Geppetto, a i mnogi umjetnički velikani lutkarskog teatra.

Finalno, moj je dojam da je glumački duet ove predstave – Lovro Rimac (Val) i Marina Žužić (Olja) – uspješno stigao do osnovnih i točnih emocionalnih boja male melodrame u strogoj, nerijetko klišejiziranoj i uštogljenoj koreografiji Sandre Banić Naumovski, ali da nisu stigli izraditi finu mrežu socijalne kompozicije i interakcije svojih likova na sceni. Preporuka redateljici je da pokuša mnogo više raditi iz glumca, manje iz scenske slike, kao i da postavi preciznije, koliko i umjetnički zahtjevnije uvjete suradnje kompozitoru. U odnosu na brojne druge predstave koje trenutačno igraju po zagrebačkim kazalištima za djecu, »Bit će strašno kad porastem« je vizualno promišljena, jezično šarmantna i glumački solidna predstava, ali daleko od toga da čini pravdu bilo Olji Savičević Ivančević kao pjesnikinji, bilo mogućnostima teatra za djecu. Najčudnije je da se zapravo doima previše odraslo, odnosno da joj fali ona energija koju je Krleža nazivao »svijet ispod stola« ili nesputana dječja igra bez ikakve zabrinutosti oko toga kako će se i hoće li se njezino divljanje uklopiti u zabavljačke žanrove odraslih.