Uvodno predavanje, potkrijepljeno statističkim podacima, održala je Vitomira Lončar koja je ukazala na odnos javnih i neovisnih kazališta. Zanimljiv je podatak da čak 58 posto aktivnih subjekata u svojim programima na ovaj ili onaj način njeguje kazalište za djecu, koje je inače na margini i u podređenoj poziciji u odnosu na druge teatre. To je vidljivo i po tome što su kazališta za djecu manje sufinancirana.
Kad je riječ o repertoarnoj politici, interesantno je da su javna kazališta više naklonjena tradiciji, dok su privatna kazališta sklonija eksperimentu, novijim formama i naslovima.
Vitomira Lončar ukazala je i na problem nepostojanja dijaloga među kazalištima, pa se tako često preklapaju isti naslovi. Javni sektor uveo je i praksu besplatnih ulaznica, čime stvara nelojalnu konkurenciju, a privatni sektor nema načina da besplatno izvodi svoje predstave. Ukazujući na okoštalost hrvatskog kazališnog sustava u programskom i organizacijskom dijelu, Lončar je naglasila nužnost promjene, dok budućnost vidi u suživotu javnog i privatnog sektora – na korist kazališta i gledatelja.
Iskrivljena slika
Abdulah Seferović govorio je o hrvatskoj tradiciji u lutkarstvu. Njegovo je mišljenje da je slika hrvatskog lutkarstva pomalo iskrivljena, jer da su na neke prijašnje generacije hrvatskih lutkara više od češke ili poljske škole utjecali film i televizija. Kao jedna od najboljih hrvatskih lutkarskih predstava uopće spomenut je »Postojani kositreni vojnik« Kazališta lutaka Zadar, a riječ je o predstavi koja nije bila povezana ni sa kakvim lutkarskim trendovima.
Na potrebu rizika u kazalištu, a u tom kontekstu i riskiranja u hrvatskom lutkarstvu, ukazala je Tamara Kučinović, koja je završila Studij glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Ona je istaknula i to da je potrebno educirati lutkare, redatelje, scenografe…, ali da je još važnije da oni imaju što reći.
Na ovu temu nadovezala se Maja Lučić s Umjetničke akademije u Osijeku. Riječ je o jedinoj akademiji u Hrvatskoj koja nudi naobrazbu u lutkarstvu, a dosad je obrazovala sedam generacija lutkara i glumaca. Lučić je rekla da je u tom poslu najvažnija ljubav prema lutki, jer ima i glumaca koji ne vole i podcjenjuju lutku ili su u lutkarskom kazalištu pronašli utočište jer se nisu našli negdje drugdje. U smislu edukacije kadrova u lutkarstvu još bi bilo potrebno uvođenje visokoškolskog obrazovanja iz područja lutkarske režije, tehnologije i scenografije.
Zlatko Sviben također ističe važnost izobrazbe kadrova u hrvatskom lutkarstvu, jer je to bitno za profesionalizaciju lutkarskih kazališta. Međutim, problem je u tome koliko lutkara zapravo želi raditi u lutkarskim kazalištima i kolike su uopće mogućnosti da uđu u kazališni sustav?
Slični repertoari
Zvonko Festini smatra da su se od 1990. godine naovamo ipak dogodili neki pomaci u domaćem lutkarstvu – otvorene su nove zgrade lutkarskih kazališta, pokrenuto je nekoliko festivala i osnovane su privatne grupe kojih ranije nije bilo. Kao problem Festini je izdvojio to što se u našim lutkarskim kazalištima premalo izvode suvremeni hrvatski tekstovi. Jakša Fiamengo spomenuo je i to da su repertoari hrvatskih kazališta lutaka vrlo slični, te da bi se trebalo izboriti za nešto što će djecu zaintrigirati na novi način.
Ravnatelji kazališta u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Splitu i Šibeniku govorili su o problemima s kojima se suočavaju u svom radu, no odgovor na pitanje »Kuda ide hrvatsko lutkarstvo?« nitko pouzdano nije mogao dati. Jedino su se svi složili u tome da bez hrabrosti i upuštanja u rizik nema ni iskoraka u lutkarstvu.
Zaključeno je i da bi se svi akteri u lutkarstvu – od umjetničkih akademija i samih kazališta, do vrtića i škola, trebali bolje povezati i više međusobno komunicirati. Za one koji se bave lutkarstvom ipak je najvažnija lutka, no danas se događa da mladi lutkari između opcije lutkarsko kazalište ili HNK, odnosno »sapunica«, sve češće odabiru ovo drugo.
