Nakon praizvedbe u pulskom INK-u u lipnju ove godine, predstava »(Tit)raj« autora i redatelja Zvonimira Peranića izvedena je i u Rijeci. Nastala je u produkciji Teatra Rubikon, TOFE i Istarskog narodnog kazališta, a riječ je o drugom dijelu triptiha kojega još čine predstave »Coito Ergo Sum – politička porno oda tranziciji (Pakao)« i »Jabuka – Raj ili ponovno Pakao?«. Dijelove triptiha povezuju načela »Božanstvene komedije« Dantea Alighierija, a tematski je okvir »(Tit)raja« Čistilište.
Promatrajući »Božanstvenu komediju« na sadržajnom i formalnom planu kao matematički ustroj, Zvonimir Peranić – na tragu svojih dosadašnjih kazališnih istraživanja kojima povezuje umjetnost i znanost – ovoga puta na temelju zajedničkih elemenata spaja Euklidove »Elemente«, »Anđela« Ranka Marinkovića, »Tako je moralo biti« Branislava Nušića i poeziju Antuna Gustava Matoša.
Vibracije
»(Tit)raj« se sastoji od četiri dijela (Euklid, Einstein, Fraktali, Kvantno) i epiloga (Strune). Svaki dio u podlozi ima svoju geometriju, svaka geometrija iskaz je određene fizike, a svaka fizika generira svoju filozofiju i način na koji vidimo društvo.
Prema teoriji struna, svaka je elementarna čestica – od kojih se sastoji materija – zapravo različita vibracija, različito titranje iste fundamentalne strune. Temelj je uvijek isti, a različiti su samo titraji. Peranić uspostavlja i vezu između »Elemenata« i Aristotelove »Poetike«, dok ideju potencijalnih (usporednih) stvarnosti razvija na refleksijama Roberta Wilsona, Salvadora Dalija, Renea Magrittea i Mauritsa Cornelisa Eschera, na isti način integrirajući Matoša, Marinkovića i Nušića.
Predstava »(Tit)raj« nije samo eksperimentalna, već je i kazališno inovativna. Izniman vizualni dojam stvaraju projekcije i 3D mapiranje, u kojemu je oblikovanje svjetla bez ijednog reflektora, potpuno izbrisano, s minimalnim pojavljivanjem jednog tijela u prostoru. U vizualnim igrama autora videa i scenografije Ivana Dobrana, dvodimenzionalne linije postaju plohe, točke tijela, a zidovi nova prostranstva stvarnosti.
Mapiranje
Ovaj dramaturški zahvat postaje osnovno sredstvo »mapiranja« drugih ustroja. Stvaranjem prostorno scenografskih elemenata konstruira se prostor iluzija u kojemu se gledatelju redukcijski nudi niz mogućih perciptivnih stvarnosti. Ovakav vizualni doživljaj proizvodi učinak holograma, u čije se dvodimenzionalne slike sporim pokretima upisuje tijelo izvođača Frane Medena.
Svim ovim vizualnim senzacijama treba pridodati i glazbu Ivana Šarara, dok sugestivne zvučne efekte stvara Tomislav Nakić Alfirević. Na kraju ipak ostaje praznina, koju gledatelj može ispuniti značenjima. Je li pročišćenje od ograničenja dovoljno za Raj, ili ponovno Pakao? Jer sve viđeno samo su različita titranja istih kvantnih struna – zaključuje Zvonimir Peranić, koji je u ovom projektu i dramaturg, koreograf i oblikovatelj svjetla.
Asistenti videa i scenografije su Iva Milaković i Daniel Horvat, kostimografkinja je Kristina Nefat, a frizure i šminku potpisuje Ksenija Nakić-Alfirević.
