ZAGREB » Nakon što je oduševila zagrebačku publiku recitalom »Duhovi i kraljevi« održanim prošle jeseni u Glazbenom zavodu, a svoj blistavi nastup okrunila nagradom »Ivo Vuljević« kojom najboljeg mladog glazbenika u protekloj godini odlikuju Hrvatska glazbena mladež i dvorana »Lisinski«, mezzosopranistica Diana Haller debitirala je u utorak u zagrebačkoj Operi HNK-a u »Seviljskom brijaču« Gioachina Rossinija kao Rosina, pod vrlo dobrim dirigentskim vodstvom Josipa Šege.

Lakoća igre

Ulogu je spremila upravo za ovu prigodu, jer u u svojoj matičnoj kući – štutgartskoj operi – trenutno pjeva Rossinijevu Angelinu u »Pepeljuzi« (bez alternacije) i Fenenu u »Nabuccu«. U HNK-u je ušla u izvedbu predstave koja u režiji Krešimira Dolenčića živi na zagrebačkoj sceni od svibnja 2006. godine.

  Uhodanost predstave može biti prednost ali i zamka, što je najčešće i slučaj. Treba, naime, pronaći svoje mjesto u režiji koja je dugim igranjem s više-manje istim protagonistima zadobila čvrste konture i nametnuti se interpretacijom, u ovom slučaju glavne ženske role, u paleti žovijalno napisanih muških likova.

  Svježinom i suverenom glazbenom interpretacijom u kojoj je gluma i mimika lica razrađena do najmanjih detalja, ovu zahtjevnu ulogu s lakoćom je odigrala Diana Haller, kao da je u podjeli od premijere. Njena Rosina lišena je naivnosti i površne ljupkosti – ona je djevojka koja zna što hoće (pogotovo što neće!). Sve konce situacije ona drži u rukama, pomažući zdušno glavnom manipulatoru Figaru, kojeg suvereno i s mnogo žara igra Kiril Manolov. Treći važni protagonist u zapletu je Ozren Bilušić, kao Don Bartolo, izvrstan pjevač s izrazitim talentom za komiku, koji s pravo mjerom potiče radnju!

  Šteta je što na istom nivou nije bio Nikša Radovanović kao Almaviva, koji je počeo predstavu vrlo bojažljivo, da bi u drugom činu živnuo i dao sve od sebe da pokrije ulogu! U kombinaciji sa spomenutom trojkom te Lucianom Batinićem u ulozi Basilia – nije mu bilo lako…

  No vratimo se debiju Diane Haller.

Suverena tehnika

Uloga Rosine originalno je bila napisana za kontraalt, ali je Rossinijeva namjera vrlo često bila iznevjerena transponiranjem uloge u višu lagu. Istina je da kompozitor nije mazio interpretkinje svojih rola, pa je tako i Rosina napisana u velikom rasponu i zahtijeva pokretljiv glas, ali s druge strane izdržljivost i mudrost (a to znači iskustvo) pri raspoređivanju snage, jer treba ispjevati sve te kolorature u njihovoj golemoj zahtjevnosti od početka do samoga kraja predstave.

  Sve odlike velike pjevačice pokazala je Diana Haller. Njena je tehnika pjevanja neupitna, ima potpuno izjednačen registar u svim pozicijama glasa kojim vlada fascinantnom lakoćom i sigurnošću, a glumački izraz u glasu potpuno je usklađen sa scenskim pokretom i mimikom lica. Svaka je rečenica njena zapjeva osmišljena dramski do kraja, svako je ponavljanje drugačije… a uvijek u potpunom suglasju s psihologijom lika i situacijom, što je publika nagradila srdačnim aplauzom i povicima »bravo«!

  Uspješnim debijem u vrlo zahtjevnoj ulozi Rosine na sceni nacionalne operne kuće, dvadesetšestogodišnja mezzosopranistica – u svega nekoliko mjeseci – u Zagrebu je ostvarila sve ono što godinama priželjkuje da joj se dogodi u rodnom gradu, Rijeci.