Na ZeKeM-ovoj je pozornici plavi tepih, raskošan bračni krevet (»King size« iz naslova predstave), mnoštvo tirkizno-zlatnih ormara i jedan uski prolaz prema kupaonici. Scenografija (Duri Bichoff) stvara dojam kao da smo negdje između kičastog odjela namještaja prigradske robne kuće i Komedijine pozornice pripremljene za provincijski mjuzikl.

Kad još započne pjevanje niza arija (od Wagnera i Schuberta do songa iz »Pčelice Maje«, pa eurovizijskih šlagera i američke pop-glazbe), izvjesno je da nismo u posve realnom prostoru. Sudari muzičkih stilova uz krajnje ozbiljna lica središnjeg »bračnog para« ili pjevačkog dvojca signaliziraju jaki ironijski odmak.

Snomorica o starosti

Doduše, tim se prostorom jeftine raskoši šetka i postarija dama, glumica Nikola Weisse, koja s vidljivim naporom namješta notni stalak (uz rečenicu: »Neki stalci nikad u životu nisu vidjeli nijednu notu«), zatim otvara veliku smeđu kožnu torbu, uzima vilicu za cipele i njome grabi svoj obrok špageta pohranjen na dnu torbe, stoički ih motajući, da bi naposlijetku i nezgrapno legla između »bračnog para« scenskih pjevača, svaki put veoma prestrašenih kad se slučajno dodirnu prilikom okretanja u snu. Glumica Nikola Weisse je očito sav onaj višak zbilje koji »kraljevske« sapunice ne mogu podnijeti.

Netko u »pogrešnom« kostimu, bez pozlaćenih štiklica, bez pjesme na usnama, lišen plesne lakoće koraka, bez osmjeha. Definitivno netko umoran i star, svjestan svog neuklapanja u ideologiju prisilne mladosti, veselosti i sulejmanske ugođenosti scenografije. Na toj dramaturškoj opreci stvarnog lica i operetne lakoće postojanja gradi se kompletna dramaturgija jednosatne Marthalerove predstave.

Snomorica o nafti

Prema konceptu Tomislava Medaka, a u dramaturškoj obradi Medaka i Ivane Ivković te uz režijsku podršku Gorana Sergeja Pristaša, predstava »Dodatak histerije, ubrzanje…« bavi se vrlo sličnom situacijom kao i Marthalerov »King Size«. Jedino što serijalnost bezličnosti u zagrebačkoj predstavi ne stvara glazba, već kružno kretanje performera između međusobno razmaknutih vratnih okvira, uz stalno citiranje intervjua dramatičara Heinera Müllera i filmaša Alexandera Klugea. Tema intervjua na različite je načine vezana za brisanje subjektnosti u doba naftnog kapitalizma, pa onda navodno i brisanje mogućnosti dramske situacije, oslonjene na apartne pojedince.

Performeri (Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec) nose pidžame i također borave u prostoru noćnog sna. Njihovo je kretnje simetrično filmskom prikazu kolanja nafte, dok je mogućnost svjedočenja publike, zbog korištenja kamera i montažnih postupaka snimanja gledatelja, ukinuta ili reducirana.

Snimke kazališnih gledatelja, naime, na velikim su ekranima prekoputa publike filmski uokvirene tako da prisutni gledatelji sami sebi izgledaju kao plaćena publika u televizijskom studiju. Uznemiravajuća jednoličnost prolaska kroz temeljni kazališni okvir, vrata, kao i sasvim drugačija struja Müllerovih i Klugeovih citata, također stvaraju jasan dramaturški dijalog, s time da ovdje nema »dezorijentiranog pojedinca« koji se davi u nabujaloj kupki sapunice, već samo »mehaničkih« nasuprot »refleksivnim« tijekovima izvedbe.

Baš kao ni u švicarskoj predstavi, performeri Medakove predstave ne se uspijevaju probuditi, iako povremeno vrište od nemoćne frustracije, jurišaju na zid ili mokre u snu. Ogromna je važnost u ovoj predstavi poklonjena rečenicama, koje se pretvaraju ne samo u citate na temu težine formuliranja aktualne tragike, nego i u samostalne performere. Jer rečenice imaju svoj život, ostajući ispisane na podu, na ekranima ili na leđima plesača. Njihova mirnoća i konačnost sasvim je drugačija od tobože nužne »histerizacije« performera kako bi bio zanimljiv publici zabavljačkih medija. 

 Kružni tijekovi zatupljivanja

I gorki dojam koji za sobom ostavljaju švicarska i zagrebačka predstava veoma je srodan. U oba slučaja, gledatelju rastu magareče uši i pinokijevski nos, dok se očne duplje prazne od naslaga kupoprodajne industrije slika.

Obje predstave također napadaju melodioznu melodramu kao središnju manipulativnu podlogu kapitalizma: ako je važno samo »dobro se osjećati, opustiti i zabavljati« (kao na kakvoj reklami za mobitele), potreba mišljenja i saznavanja postaje marginalizirana do stupnja ridikuloznosti.

Želimo li zbilja drijemati u takvom bunilu?! Srećom, kazalištu nikad neće uzmanjkati žalca na račun intelektualne učmalosti. Koliko je, pak, žalac djelotvoran možda može bar donekle potvrditi živahna rasprava gledatelja, razigrana u foajeima nakon obje predstave.