RIJEKA – Nije nimalo lak zadatak napisati tekst nakon odslušane i odgledane premijere opere »Anna Bolena« Gaetana Donizettija, koju je izveo ansambl opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Svakako je predstava potaknula na intenzivno promišljanje o brojnim pitanjima, posebno onima koji se tiču kvalitete i glazbeno-scenskih standarda, ali i stanja operne i kazališne umjetnosti te njezinih budućih perspektiva.

Za početak može se krenuti od objektivnih pokazatelja koji za ovu prigodu kažu da se radi o ipak manje poznatoj i manje izvođenoj Donizettijevoj operi za koju je libreto napisao Felice Romani i koja je praizvedbu imala 1830. godine u Milanu. Radi se o poznatoj priči o engleskom kralju Henryju VIII., koji u ovoj operi naravno nosi talijanizirano ime Enrico (kao i ostali likovi) i koji je tijekom svog života i vladavine poznat po relativno brzim i brojnim promjenama žena. Anna Bolena druga je žena po redu, a radnja opere počinje u trenutku u kojem je ljubav prema Anni već prestala, a kralj žudi za njezinom dvorskom damom Giovannom Seymour.

Foto Ana Križanec

Bivši Annin ljubavnik Riccardo Percy vraća se u kraljevstvo, a kralj uočava mogućnost da upravo njega optuži za preljubnički odnos s omraženom kraljicom. Splet okolnosti i susret s Anninim bratom lordom Rochefortom dovodi Percyja u nezavidan položaj, a Annin sluga Smeton spašavajući kraljicu zapravo omogućuje kralju da je preda sudu zbog preljuba. Seymour u sebi osjeća podvojenost uslijed ljubavi prema kralju i osjećaju časti i dužnosti prema kraljici, međutim sud je neumoljiv i kraljica Anna je osuđena na smrt. Prije samog pogubljenja sjeća se svojih mlađih dana i prošlih vremena (u maniri scene ludila), a sve završava kraljevskim vjenčanjem Enrica i Seymour te odlaskom Anne na stratište. Već iz samog prvog pogleda na napisano može se reći da je rijetko kada moguće vidjeti kraći i jednostavniji sadržaj. Opera obično obiluje brojnim detaljima, pomoćnim sporednim radnjama i svemu onome što u dramskom smislu doprinosi atraktivnosti i napetosti. »Anna Bolena« toga nema, a opera traje više od tri sata i petnaest minuta s jednom pauzom.

Zanimljiva redateljska rješenja

Suvremena scenska uprizorenja opere u nas i u svijetu muku muče s vječnim pitanjem: postavljati radnju opere u realno vrijeme i stilska obilježja ili ponuditi publici suvremeno, odnosno alternativno čitanje i inscenaciju? Teško je reći što bi bilo točno i ispravno, ali svakako je moguće reći kada je rezultat dobar, a kada nije. Obično se čudnim i pomalo nepotrebnim čine suvremene inscenacije u slučajevima kada je radnja opere i dramska situacija bliža i prihvatljivija današnjem čovjeku koji svakako želi nešto brzo, napeto, jasno, precizno i atraktivno. Opere koje glazbom i brzinom dramske radnje odgovaraju navedenom prihvatljivije su u klasičnom obliku, a čak se i čudnim ili nepotrebnim mogu činiti intervencije u tom pravcu. »Anna Bolena« zapravo je (u dramskom smislu) prilično suprotna od današnjih navika publike koje proizlaze iz životnih okolnosti pa se odmak od klasičnog može tolerirati. Riječka premijera, ipak, odlučila se za klasičnu postavu, što je legitimno, ali istovremeno postaje i problem.

Foto Ana Križanec

Naime, ako govorimo o redateljskom potpisu vidi se da redateljica Diana Haller (inače poznata operna pjevačica), kojoj je ovo prvi ovakav pothvat u Rijeci, odlično poznaje partituru te je, koliko je to dopušteno, ponudila brojna zanimljiva i drukčija rješenja. Svakako bi poraditi valjalo na određenim situacijama u kojima iz rečenice koju izgovara određeni lik postaje jasno da je ista misao morala biti vidljiva i ranije. Zapravo, stekao se dojam da pjevači nisu uvijek mislili unaprijed, a najčešće ih je odavao stav tijela ili mimika lica (upravljana pjevačkim i tehničkim zadatostima).

Skromni kostimi

Ono što je bilo manje dobro u predstavi svakako je sama inscenacija koja nije bila loša ili loše osmišljena, dapače, ali je bila lošije izvedena. Scenski element kuće koja je prilično jeftino izrađena, prepuna nespojivih detalja poput radnog stola iz rekvizite, nejasnog kauča, prave harfe, suvremene sajle i scenskog držača kao rukohvata na katu, nestabilnog cuga s prozorima, lusterima iz najmanje tri različita stila i slično odaje upravo takav dojam. Trenutak u kojem se ta kuća rastavlja umjesto drame donio je strepnju hoće li se ista srušiti, a jedina napetost je bila dimna mašina koja se čula mnogo prije, a kako nije bilo vidljivog dima pitali smo se što će se dogoditi.

Kostimi su jednako tako bio vrlo skromni. Maštoviti, ali jeftini. Izuzev kralja, Anne i Seymour koji su bili nešto raskošniji, ali opet tijekom cijele predstave bez presvlake, ostali sudionici nisu bili ujednačeni i dorađeni, počevši od obuće nadalje. Percy je doista bio kao iz Disneyjevog »Aladdina«, a zbor, koji je djelovao kao neki Rigoletto za siromašne, nalazio se u nejasnoj situaciji sjajnog pjevanja i tužnog izgleda. Sve u svemu, ako bi scenski dio uključujući pokret, scenografiju, kostime i specijalne efekte trebao dati na dinamici, napetosti i drami unutar izvedbe, to ipak nije postignuto. A opera traje više od tri sata i petnaest minuta s jednom pauzom.

Foto Ana Križanec

Veliki trud

Glazbena situacija bila je mnogo bolja: treba pohvaliti veliki trud. Doista, vidi se da su se svi protagonisti i sudionici doista iskreno trudili i da su publici pokušali ponuditi odličan glazbeni doživljaj. Orkestar (koncertna majstorica Katarina Kutnar) pod ravnanjem dirigenta Villea Matvejeffa zvučao je iznimno dobro. Promisliti valja o preagresivnom ukupnom zvuku u uvertiri, a pohvaliti valja ujednačenost dionica, točnost muziciranja i, recimo, limene puhače ili engleski rog u arijama u kojima imaju istaknutu ulogu. Ujedno, orkestar nije bio preglasan, dapače, u gotovo svim aspektima izvrsno je balansirao količinu zvuka, osim možda u situaciji zbora iza scene i zvukova lova. Zbor (zborovođa Matteo Salvemini) bio je doista odličan, zvukovno, bojom i preciznošću, te je za čestitati na izvedbi i to, ovaj put, posebno ženskom dijelu. Svi solisti bili su pripremljeni i nisu pokazivali znakove problema. Osnovni problem većine glavnih solista bila je stilska kakvoća izvedbe belcanta, posebno u segmentu koloratura. Naime, točno je da danas pjevači moraju prihvaćati svakakve uloge koje većinom i ne odgovaraju njihovom glasu, ali ovakav skladateljski stil zahtijeva veliku tehničku spremnost i predispozicije.

Treskanja glavom ili prsima uz činjenicu da se čuje jedan stupasti glissando ne znači da se otpjevala koloratura. I to je osnovni problem jer je skladatelj upravo na ljepoti glasa i solističke dionice temeljio glazbenu dramaturgiju koja je zapravo vrlo jednostavna i koja bez tog elementa koji joj dodaje sav šarm, uzbuđenje i veličanstvenost zapravo ne postoji. U takvim okolnostima solističku je podjelu predvodila Anamarija Knego kao Anna Bolena koja je u početku bila nešto skromnija, ali se prema kraju izvedbe pokazala u dobrom svjetlu. Posebno se može pohvaliti arija Ah dolce guidami na kraju opere, izvedba koje je bila zaista upečatljiva. Istovremeno, neki dijelovi, posebno u početku, nisu bili odviše izvrsni, a izazov dionice kao da je bio prevelik (kao npr. finale 1. čina gdje su završni tonovi bili jedva dosegnuti unatoč većoj pauzi od dijela Piu mosso nadalje). Mariano Buccino kao Enrico pokazao je raskošnu boju glasa, veliki volumen i snagu te scensku dominaciju (uz prethodni komentar o jasnoći koloratura i općenito toga stila), dok je Michaela Selinger kao Seymour nadmašila očekivanja. Zapravo, možda su ta očekivanja bila i neopravdano niska, a bila bi bolja kad bi je, kao članicu ansambla, imali prilike malo češće čuti na sceni kuće u kojoj radi. Ono što će kazalište teško opravdati, a to će potvrditi buduće izvedbe, jest zašto u ulozi Seymour nije nastupila redateljica Diana Haller koja je, opet prema očekivanjima, sigurno spektakularna i vjerojatno bolji premijerni izbor.

Besprijekoran Franko Klisović

Massimo Frigato kao Percy pokazao je lijepi glas, no ipak nedovoljne snage, a u scenskom smislu polugolog ljubavnika u odličnoj formi pojasnio je točnost izbora uloga. Slavko Sekulić kao Rochefort i Sergej Kiselev kao Hervey doista su jasno i dobro sudjelovali u izvedbi, glasom prikladni, a scenskim nastupom zapaženi. Objasniti valja sudjelovanje Leonore Surian Popov u ulozi odrasle kraljice Elizabete I., s kojom je i započela opera. Naime, redateljica je tijekom izvedbe naglašavala neke buduće i prošle povijesne događaje te je iste podcrtavala određenim detaljima.

Tako je na početku upravo Leonora Surian Popov izvela ulomak iz Schillerove drame »Maria Stuart«, a tijekom prvog čina cijelo se vrijeme nalazila na fotelji na katu kuće i to u poznatom kostimu Elizabete I. (odnosno jeftinijom varijantom). U drugom se činu valjda umorila pa je na katu nije bilo, ali je zato, apsolutno spektakularno i svih čestitki i divljenja vrijedno, tijekom cijele predstave malu Elizabetu glumila mala Emily Surian Popov koja je doista većini na sceni mogla biti uzor, posebno u smislu scenske prisutnosti. Ne treba zaboraviti ni pomoć glumice Ivne Bruck kao Marije I., a posebno mjesto u srcima publike zauzeo je sluga Smeton kojeg je utjelovio kontratenor Franko Klisović. Od glume, scenske igre, prisutnosti i glasovne pripremljenosti pa sve do tehničkih mogućnosti i izvedbe, Klisović je bio odličan i zapravo besprijekoran. To je potvrdila i publika gromoglasnim i dugotrajnim pljeskom na otvorenoj sceni nakon arije. Isti aplauz publika je Klisoviću dala i na kraju što je zapravo i najveći problem o kojem treba promisliti: ako sluga Smeton dobije daleko najveći aplauz od svih izvođača, možda ipak nešto valja popraviti. Jer publika, ma kako pristojna, znala je prepoznati kad je nešto vrhunski i kada to nije. Nažalost, Smeton nije stalno pjevao, već je ipak bio manje na sceni kojom su većinom kročili oni s manjim aplauzom. A opera traje više od tri sata i petnaest minuta s jednom pauzom.

Neoprostivo režiranje naklona

I kao da tih tri sata i petnaest minuta nije dosta, redateljica nas je počastila neoprostivim režiranjem naklona koji su bili dvostruki. Naime, nakon prvog niza aplauza i zajedničkog izlaska publika je doista bila spremna za kraj, ali je uslijedio novi krug u dužem trajanju što je čisto natezanje aplauza bez pokrića. To se može činiti s mjerom, ali nikako ovako očito pa svakako preporuka za promišljenje u tom pravcu. Dodatno, ako na premijeru ne dođu članovi autorskog tima onda iste ne treba mijenjati nepoznatim osobama ili, što bi bilo za očekivati, u programskoj knjižici treba i navesti ako se radi o asistentima i slično. U protivnom ostaje neki dojam nepoštovanja publike.

Da zaključimo: opera »Anna Bolena« rezultat je velikog truda i zalaganja svih. Glazbeni dio, koji je bio najbolja komponenta, također je imao manjkavosti, posebno stilskih. Opravdano se postavlja pitanje u kojem je segmentu postignut izvrstan rezultat koji bi omogućio da predstava dugo živi pred publikom. Kazališnim sladokuscima svakako za preporuku, ali ipak oprezno s onima koji o operi gaje neke stereotipe ili predrasude, kao npr. mlađim uzrastima. U izvedbama koje slijede potvrdit će se ili opovrgnuti ove tvrdnje, kao i općenito odabir ovog naslova. Do tada čestitke izvođačima na uspješnoj premijeri.