Pokret kao temelj

Poniranje u intimni svijet pojedinaca. Kreativni laboratorij KRILA izveo “Plavu pticu”

Kim Cuculić

Foto Dražen Šokčević

Foto Dražen Šokčević

Temeljeći se uglavnom na pokretu, uz glazbu Envera Krivca, u »Plavoj ptici« nižu se situacije između različitih izvođačkih tijela



RIJEKA – Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA izveo je u dvorani Filodrammatice predstavu »Plava ptica«. U režiji i koreografiji Ivane Peranić nastupili su polaznici edukacijskog programa KRILA za odrasle – Silvija Bumbak, Adnan Duzić, Ivo Grubiša, Duje Katalinić, Ines Lazarević Rukavina, Nika Miculinić, Diego Martinčić, Sandra Regvar i Mia Rukavina. Naslov predstave, primjerice, može asocijativno prizvati »Plavu pticu« belgijskog književnika Mauricea Maeterlincka (1862. – 1949.), kojega književni povjesničari i teoretičari smatraju osnivačem magičnog teatra i jednim od najznačajnijih predstavnika simbolizma u književnosti.


U njegovoj poetičnoj »Plavoj ptici«, u vilinskom i snolikom svijetu, dva siromašna djeteta traže Plavu pticu, simbol sreće, no tajnu života i sreću pronalaze u samome traganju.


Maeterlinck je smatrao da u drami ne treba prikazivati događaje iz životne stvarnosti, već unutarnji život čovjeka, njegovo usmjerenje prema duhovnoj sferi, koja i čini bit postojanja, tako da je za komunikaciju među ljudima jezik nedovoljan. Potrebno je pred gledaocima prikazati »razgovor duša«, bez riječi, pa je tako Maeterlinck došao do principa »drugog dijaloga« koji je smatrao osnovnim.


Prodor u nesvjesno




Negdje na ovome tragu mogla bi se iščitavati i predstava »Plava ptica«, koja putem fizičkog teatra i djelomično verbalnih iskaza pokušava prodrijeti u ono nesvjesno, skriveno duboko u intimnom svijetu pojedinaca, u ono što ostaje neizgovoreno… Predstava počinje pokušajem da se izgovori pjesma o plavoj ptici, no tom je prizoru kontrastivno suprotstavljen iskaz agresije, bijesa, konflikta između dviju osoba. Kao što je navedeno u opisu predstave, ovo je priča o susretima, o dijeljenju prolaznih trenutaka, raspršenih čestica egzistencije, ali dodajmo tome isto tako i o nemogućnosti istinskog susreta. Temeljeći se uglavnom na pokretu, uz glazbu Envera Krivca, u »Plavoj ptici« nižu se situacije između različitih izvođačkih tijela koje gledatelj može interpretirati asocijativno, razotkrivajući razna emotivna stanja – od ljubavi do straha, nesvjesnim manifestiranjem kroz metafore tijela.


Dojmovi polaznika


O predstavi možda najbolje govore dojmovi polaznika:


«U meni kao da se skupilo jato plavih ptica i svaka od njih nosi po jednu priču iz moga sjećanja, po jednu želju u kljunu, po jedno osjećanje i potrebu. Ujedinjene me transformiraju, otvaraju novi put viđenja sebe, donose mi istinsku radost pokreta i duboke preobrazbe, zagrljaja s dubinama koje me više ne plaše, naprosto prerastam sopstveni kavez.«


«Napravili smo predstavu o plavoj ptici. Svijetloplavoj, paperjastoj maloj ptici. Koja nam ponekad postavlja pitanja. Koja ponekad zna naš odgovor. Koju ponekad uspijemo čuti. O ptici koju poneki ponekad pokažu nekome. Mnogi nikada nikome. A mi vama.«