VELIKA GORICA – Kada djeca Ana (Ana Vilenica) i Tomo (Tomislav Krstanović), igrajući se na smetlištu među odbačenim stvarima pronađu legendarnu knjigu Jensa Sigsgaarda »Pale sam na svijetu«, počinje, zapravo, njihova avantura. Ali ne samo njihova, već i naša, gledateljska, jer nas Tomo svojim ‘talentiranim talentom’ uvodi u svijet te magične bajke, a sve pod palicom djevojčice Ane, koja je za tu priliku preuzela ulogu svojevrsne redateljice njihove male, dječje predstave.

Dječja igra jedna je od najvažnijih stvari na svijetu i to bi, ustvari, bila ključna poruka najnovije produkcije Scene Gorica, koja je svoju premijeru imala 19. ožujka, a mi smo je gledali 20., simbolično – na Svjetski dan kazališta za djecu i mlade. Ivana Čoh inteligentno je i dosjetljivo dramaturški i redateljski na daske postavila jednu od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih bajki.

Igra i stvaranje

– Naša predstava, predstava je o mašti. O kreativnosti. Dječjoj igri. Ne postoji ništa toliko otvoreno, iskreno i nezaustavljivo poput dječje igre. I dok, nažalost, ciku s ulica i parkova zamjenjuju zvukovi igraćih konzola, mi smo odlučili ovom predstavom slaviti upravo igru i stvaranje. Kako Pale otkriva čari slobode u samoći, naši protagonisti – dječak i djevojčica – otkrivaju čari suigre dok od obično-neobičnih predmeta stvaraju cijeli Paletov svijet i više od njega. Zajedno. Nekad posvađani, ali uvijek tu jedno za drugo. U ulozi naratora, komentatora i glumaca oni promišljaju i osjećaju svaku Paletovu zgodu i nezgodu otkrivajući kako ništa u životu nije crno-bijelo. Svijet je šaren. Prepun tramvaja broj 2 koji jure prema nekom Trgu, vatrogasnih kola koja mahnito traže požar i aviona koji mogu odletjeti do mjeseca – kazuje redateljica Čoh naglašavajući da je naš svijet šaren, ako mi tako odlučimo, uzmemo boje i stvorimo ga takvim, sami ili udvoje jer, tvrdi Čoh, zajedno je ipak ljepše.

Prije predstave su Vilenica i Krstanović pročitali djeci poruku u povodu Svjetskog dana kazališta za djecu i mlade, iz pera Franke Perković, kazališne redateljice.

– Vjerujem da se znatiželjniji među vama pitaju, a što će nama uopće takav dan i zašto ga cijeli svijet slavi? Zar nemamo neke veće i važnije stvari. Čemu ta obilježavanja i ti posebni dani uopće služe? I sama se ponekad to zapitam i ovako otprilike izgleda moj odgovor. Stvar je u tome da smo mi ljudi izrazito zaboravljiva bića i naša je svakodnevica dupkom ispunjena, ubrzana, prepuna informacija, ljudi, događaja i doista nam treba taj mali trenutak svake godine u kojem zastanemo i sjetimo se što nam je i zašto nam je nešto bitno. Možda osjetimo radost što neke stvari, poput kazališta, postoje i opstaju tisućama godina i možda se zapitamo zašto bez kazališta i danas, u ovim čudnim vremena, ne možemo i ne želimo – kazala je Vilenica, dok je Krstanović nastavio, napominjući da se ljudi koji rade u kazalištu bave time da nas podsjete da nešto važno ne zaboravimo.

Kucanje srca

– Kazalištarci daju sve od sebe da nas svako malo okupe i podsjete na ono što nam je svima zajedničko, što nam je važno, što je lijepo i za što vrijedi živjeti. Neki kažu da se tijekom gledanja predstave svima koji sjede u publici može uskladiti ritam kucanja srca, neovisno o tome poznajemo li se. Tako, kada sjedimo u kazalištu, kucamo zajedno, podsjećamo se da smo svi nježni, ranjivi i hrabri, ponekad nesretni i smiješni. To nam pomaže da bolje razumijemo sami sebe i druge oko sebe, a najvažnije od svega – učimo kako živjeti jedni sa drugima – rekao je Krstanović.

Nakon toga uslijedilo je četrdesetak minuta igre u kojoj su Vilenica i Krstanović dokazali da čovjek doista jest ‘homo ludens’, a pohvaliti valja značajno umijeće snalažljivosti na sceni i moć glasa kojom Vilenica izvanredno raspolaže, kao i Krstanovićevu sposobnost zaokupljanja prostora i znalački prijenos emocije.

Aktivna publika

Najbolja ocjena dječjoj predstavi, za razliku od predstava za odrasle, jest upravo reakcija publike, koja je uvijek jednostavna i iskrena. Ne pate djeca od kategorija kojima smo mi zarobljeni i to se dade iskusiti svaki puta kada među njima sjedite u kazalištu. Ona su na predstavi poput još jednog člana glumačke podjele, reagiraju na događanja na sceni i to vrlo direktno – gestikulacijama, mimikom, a nerijetko i smionim uzvicima kojima nastoje glumce uputiti k rješenju koje bi oni, da su na sceni, upotrijebili. Djeca prate igru i uvijek u njoj sudjeluju, iskreno proživljavajući ono što se oko njih događa. Tako su i njihove reakcije dokaz da je Scena Gorica postavila izvanredno pametnu predstavu, ponajviše zahvaljujući redateljskim rješenjima i dramaturgiji Ivane Čoh i glumačkim, žanrovskim iskustvom i talentom Ane Vilenice i Tomislava Krstanovića, kao i scenografiji i rekvizitima, jer glumci na sceni slažu i vatrogasna kola, i avion i tramvaj i to je ono iskonski dječje

– iz nečega stvoriti nešto. Ta prava igra podsjetila nas je na važnost mašte, ali i na još jednu esencijalnu stvar – na ovome svijetu nismo sami i izolacija bilo kakve vrste, dugoročno, nije dobra ni lijepa ideja. Kamo sreće kada bismo se i mi, ponekad, doduše mrvicu diskretnije, vodili primjerom djece, koja istinski i radosno, lišeni društvenih okova, sjede i pažljivo promatraju kazališnu igru.

Autorski tim

Pored Vilenice, Krstanovića i Čoh, dio autorskog tima čine i kostimografkinja Iva Šimunović Lisak, šarenu i maštovitu scenografiju koju pametno koriste glumci i koja je vrlo dobro prilagođena dramskom tekstu, a nerijetko služi i za izazivanje smijeha kod najmlađe publike radila je Irena Kraljić, glazbu koja pažnju centrira na igru Ane i Tomice potpisuje Neven Šverko, dok je za oblikovanje svjetla koje izaziva mijene i na sceni i u našem doživljaju teksta zadužena bila Vesna Kolarec.