Nenad Šegvić: Strah ubija umjetnost, a strahovlada kreaciju

Riječku publiku Festival malih scena privlači evo punih dvadeset godina, samo riječki glumci – osim nekolicine – ne pokazuju baš interes. Ili, imamo priliku diljem hrvatske u kinima vidjeti predstave izravno iz najvećih opernih kuća svijeta. Čudi me da je tako malo onih koje to zanima, pogotovo među umjetnicima! Nezainteresira-nost i zatvorenost – najgore su za umjetnost

Dobitnik najveće državne nagrade na području kazališne u mjetnosti – »Vladimir Nazor« za životno djelo – ove je godine riječki glumac Nenad Šegvić. U pozivu na dodjelu nagrade, koji potpisuje ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, piše da mu se nagrada dodjeljuje kao »istaknutom umjetniku čije je stvaralaštvo i djelovanje obilježilo ovo vrijeme i čija ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske«. 

   Bio je to neposredan povod za ovaj razgovor, koji otvaramo pitanjem o zaslugama, očekivanjima, ali na prvom mjestu o umjetničkom radu, koji za Nenada Šegvića, od najranije mladosti do današnjih dana – nije imao stanku: 

   – U svim čestitkama koje primam ovih dana prva je rečenica »Vi ste to zaslužili«! Moguće, ali nagrade nemaju uvijek veze sa zaslugama, pa stoga ni ja ovo najveće državno priznanje struke, koje zaista ima svoju težinu – nisam očekivao! Istina, 30 godina bio sam prvak Drame u »Zajcu« i to u vrijeme kada se nije lako dobijalo taj status. 

   – Bio sam i direktor Hrvatske drame punih jedanaest godina, pa ipak ni za jednu moju nagradu prijedlog nije stigao iz mojeg kazališta: za godišnju Nagradu grada Rijeke (za ulogu Georga u predstavi »Tko se boji Virginije Woolf ?«) prijedlog je stigao od grupe građana, ne iz kazališta; jednako tako i kada sam dobio Nagradu grada Rijeke za životno djelo… A sada me za »Nazorovu nagradu« predložila grupa istaknutih hrvatskih intelektualaca na čelu s akademikom Nedjeljkom Fabriom, dakle ni ovog puta prijedlog nije stigao iz kazališta u kojem sam odigrao zaista golem repertoar. Toliko o nagradi za zasluge. 

   Za mene je međutim daleko značajniji podatak da sam »Nazorovu nagradu« dobio jednoglasno, a u komisiji za dodjelu sjedila su najveća imena umjetnosti kojom se bavim. 

  Pripadnost Rijeci i obitelji

Narušava li takav slijed događanja Vaš emotivni odnos prema HNK Ivana pl. Zajca ?   – Iako sam u »Zajcu« proveo 40 godina i mada i dalje redovito odlazim na sve premijere – dramske, operne, baletne, kao i na sve koncerte – ja nemam onaj osjećaj pripadnosti toj pozornici kakav imam prema HKD-u. Moja supruga Edita Karađole zna reći da smo tek u HKD Teatru – postali »pravi glumci«, jer se tu spojila naša umjetnička zrelost sa slobodom neposrednog kontakta s publikom. 

   Moram reći još nešto: vezan sam uz zgradu i pozornicu Nebodera jer se najvažniji dio mog teatarskog života odigrao upravo tu – dvanaest godina dok se obnavljala zgrada igrali smo na pozornici HKD-a, u to sam vrijeme bio direktor Hrvatske drame, a osnivanjem HKD-a ponovo sam se vratio u Neboder. 

   Govoreći o ovih posljednjih dvadeset godina, posebno sam ponosan na broj mladih ljudi kojima sam dao šansu – od Ivane Boban, preko Vedrana Mlikote, Andreje Blagojević, Alena Liverića, Dražena Mikulića, Damira Orlića, Tanje Smoje, Jelene Lopatić, do redatelja Laryja Zappije, Anice Tomić, Roberta Raponje, Vedrane Vrhovnik, Nemanje Rankovića, scenografkinje Ljerke Hribar, dramaturginje Jelene Kovačić… Svi su oni danas etablirani umjetnici, a prvu su šansu dobili u HKD Teatru. 

Mnogi glumci se u zreloj dobi odlučuju režirati. Vi nikada, ali ste zato sjajno obnovili mnoge predstave u HKD Teatru, pa čak i uveli nove glumce u podjelu.   – Divim se vrhunskim režiserima i zato se nikada nisam upuštao u taj posao. Smatram da redatelj mora imati posebne sposobnosti, koje nadilaze glumačke, a ovako kako to rade neki danas – mogao bih i ja, ali neću!  

  Što se obnova tiče, jako vodim računa da se predstave održe u onom stanju u kojem su napravljene. U »Ćelavoj pjevačici« koja je, recimo, na repertoaru već 20 godina, vodim strogo računa da se zadrži čvrsta koncepcija redatelja Laryja Zappije – vrlo sam rigorozan, ne trpim improvizacije i zato su naše predstave dugovječne. Odan sam režiji, bez obzira tko ju je radio, ne dopuštam da se predstava igra u neadekvatnom prostoru koji će iznevjeriti redateljevu ideju, a naravno da pomažem glumcu koji uskače u ulogu! Nije mi problem prenijeti tuđu režiju – uostalom, tako sam u velike uloge Don Jere i Glorije, uveo Damira Orlića i Andreju Blagojević. I to u šest proba! U »Ćelavoj« su se promijenila tri Vatrogasca, ali se predstava održala u izvornom obliku. 

   Lary Zappia je upravo tu napravio redateljski opus koji bi bio dostatan za jednu respektabilnu životnu karijeru! Ponosan sam i na to da nikad nisam prakticirao »ja tebi – ti meni« za ono što sam s punom sviješću radio. Nikada nisam sudjelovao ni u kakvim klanovima – moj klan je moja obitelj! 

  Zašto ste čitav profesionalni život ostali u riječkom kazalištu? Radili ste u vrijeme kada su prvaci mogli otići u neki drugi teatar, pa ako hoćete – i u veći grad!?   – Studirao sam i bio u angažmanu u »velikom gradu«. Kasnije su nas oboje zvali, i u Zagreb, i u Beograd, ali mi smo zavoljeli Rijeku, a naš sin nije prihvaćao ni pomisao na odlazak u drugu sredinu. Nije bilo lako, morali smo se dokazivati stalno, čini mi se i mnogo više nego u nekom većem gradu…    Sve to pamtim, ne zamjeram nikome ništa, ali niti ne zaboravljam. Možda sam upravo zato i bio iznenađen viješću o »Nazorovoj nagradi«, bez obzira što mi kažu da sam ju zaslužio! Uostalom, nakon 15 godina ja sam prvi dobitnik te nagrade koji djeluje izvan Zagreba! Dakle, sve je relativno – i uspjeh i zasluge – ali kad sagledam koliko sam toga SAM napravio, mislim da smijem biti zadovoljan. Poprilično za jedan mali život… 

  Sloboda i povjerenje

Ideju o komornom teatru Vi ste počeli provoditi još kao direktor Hrvatske drame. Pokrenuli ste Malu scenu u Foyeru kazališta, odigrali legendarne Genetove »Sluškinje« i na MESS-u, pa »Sastanak na vrhu«, »Balerinu«…   – Imao sam sreću što sam za intendanta imao Doriana Sokolića koji je prema direktorima umjetničkih grana iskazivao puno povjerenje i dozvoljavao im potpunu slobodu. Našli bismo se krajem sezone, dogovorili naslove i dalje radili s punim povjerenjem. I odgovornošću! 

   U to je vrijeme Hrvatska drama imala (s gostovanjima u Lici, Gorskom kotaru i na otocima) do 160 predstava godišnje! Tako je radila i Opera, i Balet – dolazili su gosti, kako solisti, tako i dirigenti. A naši su ansambli bili kompletni i umjetnički snažni – Drama nikada nije imala manje od 28 glumaca! Igrali smo po dvije predstave dnevno! Mjesečni je program bio vrlo dinamičan – izmjenjivali su se dramski, operni baletni naslovi i publika je uvijek imala razloga doći u kazalište! 

 Radilo se po sasvim drugom sistemu, a pritom su rukovodioci imali slobodu odlučivanja – bez toga se ne može raditi. Nikada nije bilo lošeg financijskog rezultata ili dugovanja nekom gostujućem umjetniku, a kvaliteta nam je uvijek bila na prvom mjestu! 

   Danas više nema kriterija, sve se preko noći proglašava vrhunskim – »Nitko kao mi!« – a pravo je pitanje: »Tko određuje kriterije?!« Međusobno se ne moramo voljeti, ali moramo otvoreno razgovarati i poštovati se bez straha! Strah ubija umjetnost, a strahovlada je pogubna za kreaciju. 

   Kazalište ima svoje prvake, kao i umjetnike predodređene za srednje i manje uloge i to se mora znati! Tko nije zadovoljan ili ne pristaje na te zakonitosti – ide u drugi teatar. Nekada je to bilo normalno – odlazili su glumci, pjevači, plesači, a dolazili novi… Ne mogu svi biti prvaci, a niti napredovanje nekoga može ovisiti samo o volji njegova nadređenog! Imali smo kućne redatelje, koji su vodili računa o mladima, njihovom repertoaru, ulogama za koje su predodređeni i u kojima će se razvijati.

 Kroz tri i pol desetljeća neprekidnog djelovanja u riječkom HNK Ivana pl. Zajca Nenad Šegvić nastupio je u više od 150 uloga najšireg stilskog i žanrovskog dijapazona, predajući se s jednakom strašću i umjetničkom snagom raznovrsnim redateljskim konceptima te gradeći uloge na sebi svojstven način, kroz kombinaciju studioznog i intuitivnog, ludističkog i psihološki determiniranog, racionalnog i nagonskog. Na njegovim kreacijama izrasle su mnoge hvaljene, pa i antologijske predstave riječkog kazališta između 1964. i 1999. godine. (…)    Svoju potpunu predanost kazalištu Šegvić je iskazao i tijekom desetogodišnjeg razdoblja u kojem je uspješno rukovodio Hrvatskom dramom riječkog HNK, a pravi organizacijski i umjetnički poduhvat postigao je osnutkom HKD Teatra, neovisnog i suvremenom kazališnom konceptu usmjerenog kazališta.    Poseban doprinos hrvatskom glumištu Šegvić je dao osnutkom Hrvatskog festivala malih scena, koji je od 2000. dobio međunarodni predznak, postavši u kratkom vremenu ne samo jednim od najvažnijih i najprogresivnijih kazališnih festivala u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nego i mjestom ponovnog zbližavanja kazališta s tog područja – piše u obrazloženju najveće umjetničke državne nagrade.

   Danas je sve to slučajno – dolaze redatelji iz drugih sredina, ne poznaju ni glumce, ni pjevače, ni plesače ansambla u koji su došli, predlažu naslove koje oni žele režirati, bez obzira imaju li podjelu u kući ili ne! Bez promišljenog vodstva mladi umjetnik ni u zrelosti neće »procvjetati!«   

U ime struke

U teatru, dakle, nema slučajnog uspjeha.   – Uspjeh u umjetnosti nikada nije zagarantiran količinom rada, i baš zato umjetnički direktor mora znati zbog čega nešto nije uspjelo! Nekada su grane imale umjetnička vijeća u kojima su sjedili najbolji umjetnici, a konzultacije s njima bile su vrlo značajne za kvalitetu i napredovanje ansambala. Umjetnička su vijeća pomagala ravnateljima da se stvori pravi repertoar, najbolja podjela, izabere režisera, dirigenta, a nakon premijere se razgovaralo o uspjehu i razlozima koji su ga eventualno onemogućili. Na svakoj repriznoj predstavi bio je dežurni umjetnik, koji je podnosio pismeni izvještaj o izvedbi. Ne formalni, nego stvarni izvještaj! 

   Za desetak godina svog ravnateljstva Hrvatskom dramom gledao sam sve predstave od početka do kraja. Zato se nije moglo dogoditi da glumac igra Shakespearea i umjesto napisanog teksta ubacuje neke svoje rečenice koje su njemu možda smiješne, ali s djelom – nemaju veze. 

  Danas će vam reći da je to bilo vrijeme samoupravljanja!   – Neka kažu što hoće, ali u vijećima su sjedili prvi glumci, prvi pjevači, vođe dionica koji – u ime struke – imaju što reći! A pravom su umjetničkom ravnatelju takve sugestije od pomoći! 

   Na isti način razmišljam i o selekciji predstava za Festival malih scena. Uvijek imam selektora, zajedno gledamo predstave, razgovaramo o njima, vršimo uži izbor – na kraju ja donosim odluku. 

   Kao umjetnički direktor tog festivala imam najveću tremu pred izvedbu u Rijeci. Gledao sam svaku predstavu u originalnom ambijentu i stojim iza njih, ali ipak strepim kako će proći na našoj pozornici, kako će ju primiti publika. O tome razgovaram sa selektorom prije konačne odluke, a kasnije su mi dragocjena razmišljanja ljudi za okruglim stolom. Iznimno poštujem volju publike da ostane nakon predstave na razgovorima – a najveći kompliment festivalu je izjava dr. prof. Nade Bodiroga, koja je na jednom okruglom stolu ove godine izjavila da su festival i okrugli stolovi nakon predstava koje je vodio Dalibor Foretić bili razlog da je devedesetih godina, kada je odlučivala o povratku u domovinu, odabrala Rijeku kao grad budućeg življenja! 

   Riječku publiku Festival malih scena privlači evo punih dvadeset godina, samo riječki glumci – osim nekolicine – ne pokazuju baš interes. 

  Vi pak posjećujete ne samo kazalište, već ste redovito i na filmskim projekcijama, koncertima.   – Obožavam glazbu i prepuštam joj se kad mi je najteže. Neizmijerno cijenim ljude koji se bave muzikom, u toj se umjetnosti, kao i u baletu, jako teško održati danas, pri imperativu sjajnih izvedbi koji dolaze sa svih strana. Televizija nam je otvorila nove horizonte, da ne govorim o filmovima, savršenim snimkama glazbe, ali i izravnim prijenosima opera i baletnih predstava. Nakon prijenosa u »Lisinskom«, sad imamo priliku diljem hrvatske u kinima vidjeti predstave izravno iz najvećih opernih kuća svijeta. 

  Objektivnost i samokritika

Čudi me da je tako malo onih koje to zanima! Pogotovo među umjetnicima! Nezainteresiranost i zatvorenost – najgore su za umjetnost. Ako ne gledate, ne pratite što se događa, vrtite se stalno u zatvorenom krugu svojih vlastitih mogućnosti, bez šanse za razvoj. Osim toga, u sagledavanju dosega drugih – ako si imalo objektivan – vidiš gdje si ti. Uostalom, to je prilika da vidiš da svuda ima i neuspjelih predstava, i to treba vidjeti! 

   Nikada nisam mislio da je ono što ja radim najbolje, ali isto tako sam potpuno svjestan zašto je nešto dobro, a drugo nije. Bez zdrave kritike, ni zdrave samokritike – nema umjetnosti. Među nama je zaista malo istinskih genijalaca. Meni se čini da sam stalno na početku. Kad vidim velikana na sceni, kao i u sportu, osjećam se ispunjen i počašćen što sam dio tog trenutka! I to je jedan od razloga zbog kojih najviše cijenim one Riječane koji čitavu godinu štede da bi kupili festivalske ulaznice u svibnju! Bio bih najsretniji da ih baš njima mogu pokloniti. A ja točno znam koji su ti vjerni gledatelji – na festivalu poznajem svakog posjetitelja, mi smo kao velika obitelj. To mi je najljpše u poslu koji radim, uz sav stres koji nosi. Kad sve saberem, mislim da se ipak isplatilo sve što sam radio. 

   I dalje smatram da je i u ovoj besparici, kakva je danas, najvažnije održati kriterij, pa makar se i zamjerio pojedincima. Tako razmišljam i kada biram članove žirija. Bilo je i ružnih, dakako anonimnih telefonskih poziva, s javne govornice na Žabici, povodom izbora Milene Dravić u žiri ove godine. Tako je bilo i one godine kad je u žiriju bio Pero Kvrgić! To me vrijeđa, jer meni je važna umjetnost, a politika me ne zanima. Milena Dravić je velika umjetnica i časna osoba, a kad dobijem uvredljiv anonimni poziv, osjećam se kao da me netko pljusnuo blatom… No i to je dio posla. 

  Niste rođeni Riječanin, pa ipak – upravo ste ovom gradu dali svoje najbolje kreativne snage.    – Kad sam bio mlad mislio sam da ću se nakon umirovljenja vratiti u Split. O tome već dugo ne razmišljam. Ostajem u Rijeci jer su mi se tu dogodile najljepše i najstrašnije stvari u životu. Tu su moja djeca i moj život. S tim mislima se vraćam i na početak našeg razgovora, kad ste me pitali kakve osjećaje budi dodijeljena mi nagrada »Vladimir Nazor«. Ponovo kažem: drago mi je, zbog mog sina, moje unuke, moje supruge i moje snahe, a neizmjerno mi je žao što više nema moje Tijane da s njom podijelim svoju radost…