Mlada je Španjolka Maria Matarranz de las Heras strastveno i nježno otplesala naslovnu ulogu Julije u predstavi »Romeo i Julija« u izvedbi riječkog baletnog ansambla za koju je nedavno dobila Nagradu hrvatskog glumišta. U Rijeku je stigla prije gotovo četiri godine i već se na prvi pogled zaljubila u grad.

Inače, odrasla je u Valladolidu, poznatom španjolskom kulturnom središtu gdje se održavaju brojne manifestacije i međunarodni festivali. Sve je to utjecalo na Mariju koja se već kroz djetinjstvo neprestano susretala s umjetnošću pa je već kao dvanaestogodišnja djevojčica imala jasnu želju postati balerinom.

Već u školskoj dobi oduševljavala ju je raznolikost uloga pa i danas traga za novim izazovima, a uloga Julije oduvijek joj je posebno bila intrigantna.

Jeste li očekivali ovakvo priznanje, je li vas iznenadilo?

– Dobivanje nagrade za moj portret Julije bilo je zaista lijepo iznenađenje. Sama nominacija je bila velika čast, ali osvojiti nagradu bilo je prekrasno i neočekivano. Posebnijim ga je učinilo i što je svečana dodjela otvorila vrata i umjetnicima koji nisu Hrvati. Ova inkluzivnost podcrtala je priznanje koje sam dobila. Dobiti nagradu iz cijenjene skupine unutar hrvatske zajednice bio je trenutak ispunjen radošću i zahvalnošću.

Julijina ostavština

»Romeo i Julija« je klasičan balet, osim što je uloga tehnički zahtjevna, izvođena je diljem svijeta u interpretaciji vrhunskih baletnih umjetnika, koliko vas je to dodatno obvezalo?

– Osobno ne doživljavam taj aspekt kao zahtjevan. Sama uloga je ono što inherentno predstavlja izazov. Ne radi se o težini nego o dubini karaktera. Julijin put, od samog početka do kraja i sažimanju tih životnih iskustava unutar baleta.

Ljepota leži u složenosti njezinih emocija i njihovom rastu kroz cijelu priču. Činjenica da su tu ulogu globalno utjelovili brojni umjetnici samo obogaćuje njezinu bit. Imati priliku svjedočiti raznim plesačima koji tumače lik, priču, glazbu i bit ljubavi, inspirativno je i ispunjavajuće.

Možda zvuči pretjerano, ali glumiti ulogu poput Julije čini se kao da postajete dio povijesti ovog kultnog lika. Unoseći djelić sebe u portret, dodajete jedinstvenu dimenziju ovom mladom, izdržljivom i nevinom liku. Svaki umjetnik doprinosi osobnim dodirom, čineći svaku interpretaciju iskrenim dodatkom Julijine ostavštine.

Kolega Nicola Prati bio je vaš partner, koliko dugo ste radili na ulogama? Je li pomoglo što ste i izvan scene dobri prijatelji?

– Naravno da jest! Ne sjećam se trenutno točnog trajanja, ali mislim da je kreativni proces trajao otprilike dva mjeseca. Imali smo sreću dijeliti blisko prijateljstvo i izvan pozornice, zajednički život tijekom tog razdoblja omogućio nam je da dublje uronimo u uloge, neprekidno razmjenjujući ideje i misli. Gledali bismo filmove zajedno, izvlačili pojmove i dojmove, učili iz perspektive drugoga.

Pretpostavljam da ste pripremajući ulogu pročitali i pogledali mnoge izvedbe, je li bila neka koja vam je osobito zapela za oko, neka koja je otvorila vaš intimni put prema vašoj Juliji?

– Da, bilo je! Pripremajući se za ulogu Julije udubljivala sam se u razne izvedbe i interpretacije, uživljavajući se u bit lika. Među baletima koje sam istraživala, glumice koje tumače Juliju u filmovima bile su one koje su me istinski dotaknule i popločile moj intimni put u utjelovljenju ovog lika.

Gledanje filmskih adaptacija omogućilo mi je dublje prodrijeti u ljudski aspekt Julije. Portret Hailee Steinfeld u filmskoj adaptaciji Carla Carleija naročito me je pogodio.

Njezina interpretacija bila je iskrena i čista, pružajući uvid u sirove emocije i ranjivost Julije. Izvedba Olivije Hussey u filmu iz 1968. bila je duboko inspirativna. Nedavno sam gledala interpretaciju Ide Praetorius, dok je plesala za Kraljevski danski balet, što je u meni pobudilo duboke emocije. Njezino izvođenje imalo je jedinstvenu emocionalnu dubinu. Svaka od ovih izvedbi ponudila je različitu perspektivu Julijinog lika.

Oni su me nadahnuli da prihvatim ljudske složenosti i emocije koje definiraju Julijino putovanje.

Shakespearova je tema bezvremena priča, kako vi doživljavate ljubav, jeste li zaljubljeni?

– Ljubav, kako ju je Shakespeare opisao u pričama poput »Romea i Julije«, predstavlja vrhunac romantične strasti. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam zaista zaljubljena, da doživljavam taj romantični osjećaj. Ipak, izvan strastvenog i intenzivnog portretiranja, ljubav u stvarnom životu obuhvaća širi spektar. Proširuje se izvan vatrenog intenziteta romantičnih osjećaja i uključuje duboku povezanost sa samim životnim putovanjem.

Radi se o prihvaćanju izazova, radovanju divnim trenucima i pronalaženju ljepote u iskustvima koja život predstavlja. Za mene, biti zaljubljen nije samo velika gesta ili pojačana emocija, to je prihvaćanje cjelokupne tapiserije života. Ljubav znači vidjeti svijet optimističnim objektivom, ne samo zbog vanjskih čimbenika, već i zbog rezonance u sebi.

Foto: Mateo Levak

Balet kao strast

Rođeni ste u Španjolskoj u Valladolidu vrlo lijepom gradu, nedostaje li vam ponekad?

– Naravno, to je moj dom. Moja obitelj, moji prijatelji… Otišla sam rano, ali ipak sam tamo provela najveći dio života. Tamo su ulice moje mladosti!! Iako je istina, navikneš se biti daleko. Upoznavanje različitih zemalja i gradova je nešto što doživljavam zaista kao veliku sreću.

Vaš je rodni grad poznat i kao kulturno središte, a održava se i međunarodni filmski festival te međunarodni festival uličnih kazališta i umjetnosti ? Je li bilo poticajno za vas odrastati u takvoj sredini ?

– Jako sam sretna što ste to spomenuli. To je prekrasan festival. Možete pronaći svu raznolikost scenske umjetnosti, ukratko to je tjedan pun događanja. Jako sam ponosna na to! Gledala sam mnoge nastupe koji su me inspirirali i još ih se uvijek sjećam. Imala sam sreću i sudjelovati na festivalu 2019. godine. Bilo bi sjajno da mogu tamo otići s našim ansamblom!

Kako ste i kada poželjeli postati balerina ?

– Otprilike s 12 godina sam shvatila da je to moja prava strast. Bilo je to tijekom mog boravka na konzervatoriju kad mi je sinula ta spoznaja. Otkrila sam duboko uživanje, disciplinu, rutinu i sposobnost utjelovljenja različitih likova, svi su ti doživljaji duboko odjekivali u meni. Oduševila me je mogućnost učenja različitih plesnih disciplina. Bili su uključeni različiti regionalni stilovi izvan flamenca, a ostao je prostor i za istražiti suvremeni ples. Uvijek razmišljam o tome gdje bih bila da sam se odlučila baviti španjolskim plesom kojeg jako volim.

Već ste kao 13-godišnja djevojčica plesali u školi, sjećate li se svoje prve uloge?

– Tijekom mog tadašnjeg studija baleta fokus nam je bio na klasičnom repertoaru. Kao što sam već spomenula, ono što me istinski očaralo bila je prilika da utjelovim različite uloge. Svaki ispit predstavljao je priliku za učenje nove varijacije ili grupnog plesa, što mi je omogućilo da proniknem u različite likove. Od seljanke do Ciganke, vile ili čak eteričnog bića poput Wilija iz »Giselle«, raznolikost uloga me fascinirala.

Međutim, jedno posebno sjećanje se živo ističe u mom umu i zauzima posebno mjesto u mom srcu. Interpretacija koju sam napravila za Julijinu smrt bila je dio ispita iz glume. Učiteljica nam je zadavala različite zadatke, a mi smo pripremili vlastiti prikaz ovog potresnog trenutka.

Foto: HNK Zajc

Rad na dvije produkcije

Balet je zahtjevan, koliko dnevno morate vježbati? Imate li neki poseban režim prehrane, općenito kakva je vaša dnevna rutina?

– Radimo šest dana u tjednu, otprilike sedam sati svaki dan, plus dodatne sate kad nam je to potrebno. Subotom vježbamo kraće, samo četiri sata. Nisam na nikakvoj posebnoj dijeti. Trudim se jesti kvalitetne, hranjive obroke koji hrane moje mišiće i dušu. No, istina je da vježbamo vrlo intenzivno pa uvijek pokušavam svoju prehranu kombinirati s dodacima, poput vitamina, magnezija ili prirodnih energizatora.

Probudim se, doručkujem i krenem na posao. Dan započinjem satom baleta za zagrijavanje, nakon čega slijede probe koje variraju ovisno o nadolazećim nastupima. Sasvim je uobičajeno da radim na dvije produkcije istovremeno. Tijekom dana izdvajam vrijeme za vježbanje, bilo da se radi o jogi, pilatesu ili osobnim vježbama. Kad se vratim kući, pripremim nešto ukusno i hranjivo za dušu i tijelo, kao što sam već spomenula. Obično moram i učiti.

Trenutačno studiram psihologiju na daljinu, ali ta će se rutina promijeniti, jer ću je završiti sljedeće godine.

Umjetnički i osobni rast

Smatrate li da je za umjetnika važna promjena?

– Mislim da se umjetnik nikada ne bi trebao osjećati »ugodno«, dovršeno. Međutim, to ne zahtijeva nužno promjenu grada. Govorim o kontinuiranom osobnom i umjetničkom razvoju, traženju stalnog rasta i nikad ne gubljenju želje da otkrije nešto novo u sebi.

Nakon što provede dugo vremena na jednom mjestu, možda će nam trebati novi podaci. Prihvaćanje novih izazova, novih okruženja, istraživanje različitih perspektiva i pomicanje umjetničkih granica može osnažiti kreativnost i spriječiti stagnaciju. Ali, to može doći na mnogo različitih načina.

Postoji li neka rola koju biste naročito voljeli interpretirati?

– Kada je riječ o ulogama koje želim plesati, moj fokus odstupa od određenog lika ili unaprijed određene uloge. Umjesto toga, moja strast leži u istraživanju suštine čovječanstva na pozornici, zadirući u dubine ljudskog iskustva umjesto da se pridržavam unaprijed određenih definiranih očekivanja.

Bilo da se ovo istraživanje očituje kroz određenu ulogu ili se oblikuje u apstraktnijem obliku, entuzijastična sam i otvorena za iskustvo koje ono može donijeti. Ono što me istinski uzbuđuje je mogućnost da ovo istraživanje podijelim sa svojim kolegama.

Foto: Fanni Tutek-Hajnal

Fascinantan grad ispunjen raznolikim kulturnim utjecajima

Imate li ambicije jednog dana postati koreografom?

– Za sada i ne baš…

I prije riječkog teatra plesali ste naslovne uloge. Što, osim izvrsne tehničke izvedbe, smatrate važnim za iznijeti dobru ulogu na sceni?

– Talent i tehnička izvedba su presudni, ali iza dobrog scenskog nastupa stoji i istina, autentičnost, poniznost, trud, predanost, ustrajnost i strast.

Kakvi su vaši planovi, imate li želje poći u neki drugi europski grad, istražiti nove prostore?

– Rijeka je za mene vrlo značajno mjesto. Omogućila mi je neprocjenjivu obuku kao plesaču i dala mi izvanredne prilike. Uvijek ću biti zahvalan cijelom umjetničkom timu u kazalištu što je vjerovalo u mene.

I dovesti riječki Balet tu gdje je sada, na visoku europsku razinu.

Međutim, u ovom trenutku osjećam snažan poriv da nastavim istraživati ​​i širiti svoje umjetničke horizonte.
Plan mi je u skoroj budućnosti nastaviti svoje putovanje Europom, istražujući plesni pokret u raznim gradovima. Čeznem uroniti u nova iskustva, prihvatiti različite umjetničke perspektive i nastaviti surađivati ​​s novim koreografima. Ova potraga za novim iskustvima i znanjima ključna je za moj umjetnički i osobni rast.

I za kraj, plešete li i izvan pozornice?

– Volim plesati izvan pozornice! Posebno uživam u latino plesovima, iako za njih nisam stručnjak. No, kada me netko tko zna plesati uzme za ruku i vodi kroz korake, istinski uživam!