Talijanski koreograf

Massimiliano Volpini, šef Baleta HNK-a Zagreb: “Moramo dati poticaj baletu u Hrvatskoj”

Ante Peričić

Massimiliano Volpini / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Massimiliano Volpini / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Od 1.200 prijava za audiciju, samo ih je desetak stiglo iz Hrvatske, a to nije dobro, kaže ravnatelj Baleta zagrebačkog HNK-a



Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prošle je godine, nakon dužeg vremena, doživjelo promjenu kada govorimo o upravi naše najveće kazališne kuće. Tako je na mjesto ravnatelja Baleta pristigao Massimiliano Volpini – koreograf, redatelj, autor raznih plesnih i glazbenih događanja; ukratko – umjetnik svjetskoga glasa.


Večeras nas očekuje premijera »Peera Gynta«, velike baletne ansambl predstave, što je bio i sjajan povod za razgovor ne samo o tom uprizorenju, već i o tome kako Volpini gleda na naš najveći baletni ansambl, ali i na budućnost baleta u Lijepoj Našoj, a dotakli smo se i planova za sljedeću kazališnu sezonu.


U Zagrebu ste nekoliko mjeseci – kako vam se sviđa životni stil u našoj metropoli i što vam je najčudnije u Hrvatskoj?




– Osjećam se super u Zagrebu. Stil života čini se veoma sličnim onom talijanskom i mogu slobodno reći da se već osjećam kao kod kuće. Ništa mi, u Hrvatskoj, nije čudno, osim jezika koji mi je, trenutačno, totalna nepoznanica, ali naučit ću ga! Korak po korak!


NOVKOVIĆ/BRATOŠ


Velika audicija


Prošloga vikenda u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održana je ogromna audicija za nove baletne umjetnike. Koliko se plesača prijavilo, koliko ćete ih zaposliti i kako je tekla evaluacija?


– Imali smo više od 1. 200 prijava do kraja poziva s više od tri tisuće videa za pogledati! Od spomenutih smo izabrali njih 350 za audiciju u kazalištu te stotinu za konačni krug izbora. Kada je riječ o zapošljavanju, oko tridesetak plesača će, kroz godinu, otići u mirovinu, tako da se otvara velik broj radnih mjesta, a cilj mi je, nekako, ostaviti više vremena za povećanje ansambla. Dolazak velikog broja novih plesača odjedanput moglo bi poremetiti ravnotežu trupe stoga, za ovu godinu, mislim da ću ih uzeti desetak. Kada je riječ o evaluaciji, zamolio sam pomoć od baletnih stručnjaka i nacionalnih prvaka Irene Pasarić, Tomislava Petranovića i Svebora Sečaka. Sve je, otpočetka, bio timski rad kako bismo pogreške prilikom evaluacije sveli na minimum. Sada je vrijeme da odlučimo koga pozvati u ansambl, imamo videosnimke audicije pa još možemo na miru pogledati kandidate i donijeti konačne ocjene.


Kakvom ocjenjujete situaciju po pitanju baletnih umjetnika u Hrvatskoj trenutačno?


– Od 1.200 prijava, samo ih je desetak stiglo iz Hrvatske, a to nije dobro! Moramo dati poticaj baletu u Hrvatskoj i dovesti mlađe i talentirane ljude u baletnu školu.


U jednom ste intervjuu rekli da želite produbiti suradnju između baletne škole i ansambla. Je li to način da se u njega uključi više domicilnih plesača?


– Odnos s plesnom školom bit će vrlo blizak. Neki studenti već rade na sljedećem »Labuđem jezeru«, ali to nije dovoljno jer, jednostavno, nedostaje polaznika baletne škole. Neki razredi imaju ih tek dvoje ili troje, stoga su šanse da će iz njih izići profesionalni plesači minimalne. Moramo djecu poticati i učiniti ih strastvenijim za plesnu umjetnost, odvoditi ih u kazalište, dopustiti im da vide kako teče dan plesača te uspostaviti komunikaciju s njima, čak i putem interneta.


Zagrebački ansambl


Kako je raditi s baletnom trupom zagrebačkog HNK-a?


– Zagrebački ansambl sačinjen je od plesača koji su pristigli iz cijeloga svijeta i to ih čini ujedinjenima jer, naposljetku, to je njihova hrvatska obitelj. Ansambl resi profesionalizam i entuzijazam i doista se ponosim njima te, iz tog razloga, a kao što sam to i ranije naglasio, proces obnove ansambla novim snagama mora se događati postupno, kako se sve navedeno ne bi izgubilo.


Danas se održava premijerna izvedba baleta »Peer Gynt« Edvarda Griega u koreografiji Edwarda Cluga i pod ravnanjem Simona Robinsona. Što publika može očekivati?


– Riječ je o ironičnoj, strastvenoj predstavi prepunoj prekrasnog plesa i predivne glazbe. To je balet modernog tipa, bez špica i bez pantomime. Svaka gesta je stilizirana i bitna, a priča je ispričana na besprijekoran način s kazališnom režijom punom invencija.


Svoju ste karijeru, između ostalog, gradili i na televiziji režirajući mnoge projekte koji se tiču upravo baleta. Možemo li očekivati da ćete takva iskustva iskoristiti za ulaganje u veću međunarodnu prepoznatljivost našeg ansambla?


– Televizijski izleti, kao i mnogi drugi, odnosno drukčiji projekti koji su me odveli izvan kazališta, za mene su, u jednu ruku, temeljni jer su mi raširili vidike. Otišao sam iz svijeta baleta i naučio sam gledati stvari iz više različitih kutova. Mislim da mi sve to može biti od velike pomoći prilikom vođenja ovakvog ansambla kojemu je samo potrebna veća međunarodna prepoznatljivost.


Različiti koreografski jezici


S obzirom na budućnost baletnih umjetnika, koja je uvijek neizvjesna, što biste preporučili mladom čovjeku koji sebe vidi upravo u toj umjetnosti?


– Vrlo je teško odgovoriti na ovakva pitanja. S jedne strane, želim poručiti mladim plesačima neka ne odustaju, neka jure za svojim snovima i neka marljivo rade kako bi ih ostvarili. Ali, s druge strane, volio bih im poručiti i neka uvijek imaju plan B jer je ovo težak posao koji nije za svakoga, posao koji i ne mora biti uspješan. Plesaču je teško shvatiti njegov stvarni potencijal, shvatiti je li, i kada je, vrijeme za otići iz profesionalnog plesa. Zato je važno imati dobre učitelje koji će biti sposobni voditi plesače i nakon formalnog obrazovanja.



Što možemo očekivati sljedeće kazališne sezone – više klasičnog ili modernog baleta?


– Uvijek ćemo nastojati stvoriti balans između repertoarnih baleta koji su okosnica ovakvih kazališnih kuća te modernih baleta dramaturško-narativne strukture poput »Peer Gynta«, kao i kratkih baletnih programa u kojima možemo istraživati nove jezike. Ova tri spomenuta puta važna su kako za plesače – koji se moraju okušavati u različitim koreografskim jezicima, tako i za privlačenje šire publike svih dobnih skupina.


Jeste li se imali prilike bolje upoznati s hrvatskom umjetnošću?


– Tu sam od siječnja i moram priznati da sam se zadubio u kazališni posao koji mi ne ostavlja puno slobodnog vremena, pa nisam još imao prilike dublje proniknuti u hrvatsku umjetnost. Zaintrigirale su me neke predstave suvremenog plesnog karaktera u Plesnom centru i s velikim zanimanjem iščekujem Festival suvremenog plesa koji će se održati u lipnju, kao i Muzički bijenale.


Uvijek ću se osjećati koreografom

Je li Massimiliano Volpini u srcu više baletan, koreograf ili redatelj?


– Baletan je otišao, to je doista zatvoreno poglavlje. Volio sam to raditi, ali sada mi je dobro tu gdje jesam, nemam potrebu ići na pozornicu jer se iza scene osjećam kao da sam na pravom mjestu. Koreografiranje je moja velika strast i moja potreba, stoga se osjećam, i uvijek ću se osjećati koreografom. Kao redatelj, odnosno ravnatelj baletnog ansambla, osjećam težinu izbora, odgovornost prema svima koji rade u kazalištu, ali to me ne plaši već me potiče da budem pažljiviji u svemu što radim. Ne vidim sebe kao zapovjednika i onoga koji izdaje zapovijedi, nego kao onoga koji ima za zadatak koordinirati timom sastavljenim od mnogo kompetentnih i strastvenih ljudi. Ja sam taj koji mora održavati ravnotežu, unaprjeđivati i osnaživati individualne talente te, u isto vrijeme, držati grupu na okupu. Bit ću dobar lider jedino ako uspijem poboljšati uspjehe kazališta i to održavajući opuštenu radnu atmosferu prepunu međusobnog poštovanja. Osjećam se dobro jedino ako svi – od nacionalnih plesača pa do novopridošlih, osjećaju da su ključni dio ovog ansambla.