RIJEKA – Gradsko kazalište lutaka Rijeka premijerno je prikazalo predstavu »Tončić Petešić«, autorice Vedrane Balen Spinčić, u režiji Serđa Dlačića. Tekst predstave adaptacija je istoimene slikovnice autorice Vjekoslave Jurdane, koju je ilustrirao Radovan Kunić, ujedno i scenograf predstave te autor lutaka. U predstavi glumi Alex Đaković, a u autorskom timu još su i lutkarska tehnologinja Marija Volkmer, suradnica za čakavski govor Vjekoslava Jurdana te oblikovatelj svjetla Sanjin Seršić.

Ova inspirativna dječja predstava, kao što sam njen naslov upućuje, prati priču o Tončiću, pjetliću pred kojeg je postavljen izazov pronalaska vlastitog glasa. Kroz trajanje predstave scena je ista, s minimalnim preinakama glumca Đakovića, koji tumači više likova. Naime izvrsno je ostvarena dinamika između glumčeva »ega«, poštara gospodina Bubića, i drugih lutkarskih ličnosti kojima daje glas. U radnji se izravno i neizravno provlači lajtmotiv glasa, kao fizičkog, ali i simboličkog nedostatka Tončića Petešića, a s druge strane glas ujedno operira i naracijom predstave. On se pojavljuje kao nematerijalna naracija, ali i progovara kroz niz različitih likova, mahom portretiranih s izraženim prizvukom satire. Osmijehe mališana najviše je privukla patetika praščića Tihomira, dok se doima kako je ponešto starije više nasmijala isforsirana ekstravagancija purice Franke Purpuranke. Humorističnom dojmu posebice dodaje i ukidanje četvrtog zida, kojim se glumac upušta u interakciju s publikom, istovremeno ne narušavajući tijek fabule.

Glavni sukob u predstavi generira se u kratkotrajnoj interakciji i napetosti koja se odvija u odnosu lisice Belice i Tončića. Naime simbolika lisice odveć je izravna – pakosna Belica zanosi se o mislima o tome kako se dočepati krhkog Tončića. Rasplet sukoba s lisicom Belicom Tončiću pomaže u savladavanju straha i, naposljetku, pronalasku svoga glasa. O tome svjedoči i stalno ponavljajući usmeni detalj rijeke, za koju narator tvrdi da prije nego što nastane bujica, rijeka kap po kap mora kapati iz stijene i tek nakon puno kapi postaje svoja.

Naime priča o Tončiću Petešiću jest priča o svakome od nas. Ona pokazuje da smo cijeli svoj život zapravo u potrazi za samim sobom, učimo, mijenjamo se, rastemo, padamo, dižemo se, čupamo svoje korijene i opet im se vraćamo. Suočavanje sa strahovima i potraga za vlastitim glasom događa se svaki dan, u svakom dvorištu i iza svakih vrata. No ta potraga jest neprocjenjiva – omogućuje nam da ojačamo i ohrabrimo se, što potvrđuje i izjava u predstavi: »Kad kukuriče peteh, to ni za smeh.« Ovaj kazališni komad sa sobom nosi vrijednu životnu pouku, podsjeća nas da probleme ne možemo riješiti odmah, no slušajući svoje srce naći ćemo svoj glas.