Kako vrijeme protječe, pokazuje se sve veća važnost »Banijske književne antologije« (2021.) koju su uredili Miroslav Kirin i Boris Vrga. U njoj je moguć »tango čovjeka s buhom« i stav da čak ni buhe nisu »posljednje na svijetu«, kako nam svjedoči pero zenitističkog pjesnika Marijana Mikca. Ista antologija zapravo predstavlja mnogobrojne strategije pjesničkih i proznih otpora učmalosti i korupciji, odnosno čitav se banijski kraj nipošto ne tretira kao mitsko mjesto poraza. Tome nasuprot, u predstavi »Kad ne čuješ tu rijeku« redatelja Romana Nikolića i autorskog tima pisaca u sastavu Monike Herceg, Dorotee Šušak, Romana Nikolića i samih glumica, Banija postaje jedan otegnuti vapajni ton, sviran na jednoj žici, rezerviranoj za kolebanja na granici između suspregnutog i otpuštenog plača. Ali čak i rijeka Kupa, uz koju predstava igra na pokošenoj obali uz šetnicu, govori bezbrojnim nijansama plodne i iscjeljujuće svakodnevne stvarnosti toga kraja, hranjenog vodotokom.

Formula agonije

Kazališni naslov »Kad ne čuješ tu rijeku« (umjetnička organizacija Arterarij i Dom kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku, u režiji Romana Nikolića) upozorava publiku da u samoj predstavi (koja namjerno igra na otvorenom, uz rijeku, ali tako da publika zapravo jedva vidi i ne čuje Kupu) svjesno dolazi do ignoriranja prirode, kao što nema ni polisa, šire zajednice, a kamoli politike ili ideologijske kritike. Sve je samo individualni šum osobne patnje, podešen na apsolutnu nemoć triju žena, smještenih ispred kontejnera kao privremenog doma. Odakle tolika potreba da se naglasi isključivo »slijepa ulica« ljudske boli? Nije li to već pomalo izlizana formula Arterarija, koji mahom bira autorske predloške u kojima dolazi do potpunog emocionalnog sloma? Kako god bilo, patetika agonije (destrukcije i autodestrukcije kao stalne teme) čini mi se kao pokazatelj odveć skučenog, pa i previše formulaičnog stilskog i tematskog horizonta. Tome se na sceni barem donekle suprotstavlja situacija zajedništva triju žena koje ipak žele čuti i razumjeti jedna drugu. Mogli bismo reći da one izvedbeno stvaraju alternativnu obitelj izbjeglica, u kojoj čak i sjediti zajedno u tišini oblikuje protutežu faktičkom bezdomništvu. Obredi poput ispijanja kave postaju naročito sveti.

Snaga glumica

Jelena Miholjević, Anita Matić Delić i Iva Visković Križan ogroman su razlog zašto ovu predstavu treba pogledati. Sve tri glumice briljantno nose teške partiture velikih, sporo orkestriranih i zapravo nezaustavljivih ženskih plačeva. Jedna plače za ocem (Iva Visković Križan), druga za sinom (Anita Matić Delić), dok je stradanje koje igra Jelena Miholjević prvenstveno bol za dvaput izgubljenom kućom. Tema »dviju katastrofa« – najprije Domovinskog rata, pa zatim potresa – provlači se tekstom kao još jedna šifra za Baniju u cjelini. Nigdje ne saznajemo da je glavni razlog nemoći scenskih junakinja vezan za treću, neimenovanu, ali glavnu katastrofu čitavog kraja: političku upravu, koja kontinuirano (od proglašenja samostalne države Hrvatske) potkrada stradali narod i rasprodaje državnu imovinu na toliko perfidne načine da bi nam za obradu teme trebalo deset Olivera Frljića, a i tada ne bismo iscrpili situacije kojima stanovnici Siska svjedoče. Zato je glavno pitanje ustvari dramaturško: zašto o stradanju govoriti kroz pathos junakinja koje kao da nemaju nikakve druge biografske aspekte osim onih vezanih za depresivni tonalitet.

Foto Sanjin Kaštelan

Već na samom početku Miholjević u roli radijske spikerice čita vremensku prognozu plačući, dakle žalost protagonistice pretače se u sve aspekte njezina postojanja: od rada do kuhanja sataraša na samoj pozornici. Miholjević je, međutim, jedina koja publici daje do znanja da moć regeneracije njezine junakinje nije presušila. Ne samo time što kuha i zalijeva cvijeće, nego i fenomenalnom pozornošću kojom sluša svoje glumačke kolegice. To dubinsko, sveuvažavajuće slušanje na njezinom je licu toliko slojevito i glumački prozirno da zapravo djeluje i najpotresnije. Jer priče o nesrećama, koliko god duboko rezale u naše emocionalno tkivo, zacjeljuju upravo kroz mogućnost da ih nekome ispričamo i da ih netko čuje. Miholjević je taj »šaman slušanja«, na terenu kontinuirane katastrofe. S druge strane, Iva Visković Križan donosi nevjerojatno potresan intenzitet žene/djeteta koja ne može odrasti jer ju je gubitak oca zauvijek pretvorio u čekanje djevojčice da se tata vrati. Ni kad postaje majka, ova protagonistica ne može povjerovati da donosi dijete u siguran svijet. Upravo suprotno: toliko je uvjerena da je ratna smrt njezina oca »kraj vremena«, da nije u stanju otpočeti novi ciklus. Anita Matić Delić izvrsno igra »frajericu« ispod čijeg garda je poplava žalosti zbog smrti sina. I ovdje je tema prazno čekanje, točnije nemogućnost da se život nastavi bez »povratka« umrlih. Redateljski, riječ je o savršenoj glumačkoj podjeli, a sve pohvale idu i na račun toga kako stolić ispred kontejnera (unutra se mijenjaju kvalitete svjetla) s nekoliko mikrofona rafinirano nosi čitavu izvedbu kao tužna imitacija zajedničkog dvorišta.

Problemi monokromatike

No, moj glavni problem s predstavom je prevelika eksplikatornost i jezična banalnost korištenih tekstova, koje zajednički potpisuju (citiram iz programske knjižice): Monika Herceg, Dorotea Šušak i Romano Nikolić u suradnji s izvođačicama. Sve se nastoji rastumačiti do u najsitniji detalj. I to naivno objašnjavanje osjećaja gubitka postaje vrsta uzimanja bolničke anamneze likova, upravo na način na koji to voli prvoloptaška psihologija: svaki je čovjek tobože zbir nesretnih okolnosti koje postoje same za sebe, u socijalnom vakuumu, dakle »nema potrebe« da ulazimo u to kako nas sve zajedno oblikuje političko nasilje ili odnosi s drugima, niti koliko smo odgovorni za način na koji se nosimo s katastrofom. Općenito u predstavi na razini teksta ne postoji nikakva osobna odgovornost za stradanje, što vidim kao ozbiljan promašaj, tipičan za mnoge tekstove hrvatske suvremenosti, posebno one koji progovaraju o ženama.

Taj izabrani princip prevelikog razjašnjavanja pojedinačnih okolnosti stradanja za koju protagonistice »nisu odgovorne« zapravo ukida i scensku snagu izvedbe. Zato je glumice višestruko (i veoma uspješno) kompenziraju svojim neverbalnim dionicama. One okreću plićine teksta prema vlastitoj emocionalnoj dubini, u kojoj ima i vrlo ozbiljnih momenata sagledavanja »živog blata« u kojem zapinju. Publika prepoznaje glumačku pronicljivost i odgovara na arheologiju scenskog plača. Pohvalila bih i dokumentaristički oskudnu kostimografiju Zdravke Ivandije Kirigin te skladatelja Damira Šimunovića koji izvedbu prožima tjeskobnim valovima zvukova. Ali ne mogu reći da je »Kad ne čuješ tu rijeku« predstava s kojom rezoniram. Divim se glumicama što su je bez fige u džepu prenijele preko provalije teksta. Ali monokromatski tekst ostaje najslabija točka uprizorenja u cjelini.