S predstavom »Komad o majci i domovini« na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci predstavio se Jan Klata, jedan od najuglednijih i najnagrađivanijih poljskih redatelja. Zbog angažiranih i provokativnih predstava nazivaju ga »enfant terribleom« suvremenog poljskog teatra. U hrvatskom kontekstu neka vrsta paralele mogla bi se povući s Oliverom Frljićem. 

Zanimljivo je, primjerice, da je Klata svoga »Hamleta« postavio u brodogradilištu u Gdanjsku, a Frljić Moliereova »Škrca« u riječkom »3. maju«. 

Strah prema teatru

Jednom ste izjavili da je svako umjetničko djelo politično. Možete li to pojasniti?

– Time želim reći da je očito da ne živimo sami, nego u društvu. Osobno sam protiv umjetnosti koja se pravi da je samo »art« i postavlja se iznad politike i društva. Kazalište je za mene sredstvo socijalne ekspresije, jer uključuje mnogo ljudi. Još od samih svojih početaka kazalište je zamišljeno da bude politično, ali ne u smislu da bude sredstvo propagande, nego izražavanja određenih stavova. Moj način razmišljanja o kazalištu blizak je samim korijenima teatra.  

Na koji način kazalište danas može biti politično, u kontekstu demokratskih društava?

– Pa upravo su korijeni demokratskih društava obilježeni kazalištem. Većina diktatora osjeća strah prema teatru. Boje se slobode koju pruža umjetnost, a naročito kazalište. Teatar je okupljalište velikog broja ljudi, a diktatori imaju tendenciju zabrane okupljanja, čak i na ulici. Oni mrze kazalište jer je politično i može biti sredstvo prosvjetljenja, kao i iznošenja različitog načina razmišljanja od onog društveno određenog. Sloboda izražavanja u kazalištu je jako bitna i znak je demokratskog društva. U Poljskoj imamo vrlo dugu tradiciju kazališta koje se kritički odnosi prema diktatorskom načinu vladanja, što je posebno došlo do izražaja u vrijeme komunizma. Tadeusz Kantor, primjerice, bio je političan, ali ne u smislu agitpropa. Toj tradiciji i sam pripadam i ponosan sam biti dijelom toga poljskog kazališnog naslijeđa. 

Također smatrate i da je umjetnost na neki način čin nasilja. Što pod time mislite?

– Svaka umjetnička interpretacija je čin nasilja, što je povezano s energijom i načinom ekspresije. U kazalištu je bitan odnos između gledatelja i onoga što činimo na pozornici. Od svih ostalih umjetnosti kazalište se razlikuje po tome što je ono sada i ovdje. Kazalište je povezano sa svime što se događa oko nas. I povijest kazališta bogatija je od bilo koje druge vrste umjetnosti. Shakespeare je bio u pravu kad je rekao da je cijeli svijet pozornica, a u pravu je i Calderon de la Barca koji je pisao o velikom teatru svijeta. Teatar je prisutan i tijekom političkih kampanja, u sportu i drugdje. 

Što je Elsinore?

Jedan od vaših učitelja bio je znameniti Krystian Lupa. Osjeća li se u vašem radu njegov utjecaj?

– Učitelji su nam svima potrebni, no onda dođe vrijeme kada ih morate poricati. To ne znači da više ne cijenim Lupu. On je za mene i dalje izvanredan čarobnjak kazališta koji uvijek razmišlja prema naprijed. Lupa se nikad ne zaustavlja u jednoj formi. Kad gledam njegove predstave, čini mi se da je mlađi od mene.  

Svojeg »Hamleta« postavili ste u brodogradilištu u Gdanjsku. Zašto i kakav je koncept vaše predstave? 

– Za mene je najvažnije pitanje uprizorenja »Hamleta« što je Elsinore. Kad sam se zatekao u središtu Gdanjska, našao sam se u kolijevci pokreta »Solidarnost«. Međutim, godine 2002. našao sam se u središtu ničega. Shvatio sam da su ljudi koji su bili protiv komunističke diktature postali prve žrtve kapitalizma. Pomislio sam da je to mjesto idealno za Elsinore i temu izdaje koja je centralna u »Hamletu«. »Nešto je trulo u državi Danskoj« navelo me na pomisao da je nešto trulo u državi Poljskoj. 

Meni uvijek postoji snažna veza između načina ponašanja Hamleta i načina ponašanja Poljaka. Mislim da nije slučajno da se jedan od likova u »Hamletu« zove Polonije. Hamlet je vrlo poljski karakter. On uništava sve pred sobom, ne razmišljajući o tome što će biti sljedeće. 

Predstava u brodogradilištu odvijala se na različitim lokacijama, po kojima je publiku vodio Horacije. Kostimi su na početku bili bijeli, a do kraja predstave sve prljaviji i prljaviji. U početku i Hamleta doživljavamo kao nevinog, međutim do kraja za njega najmanje možemo reći da je nevin. To je bila temeljna ideja moje predstave. 

Poljska je poznata kao jaka katolička zemlja. Da li možda u svojim predstavama kritizirate Katoličku crkvu? 

– Moj je stav da je prilično banalno privlačiti javnu pozornost kritikom Katoličke crkve. Napravio sam predstavu »Vatikanski podrumi« prema romanu Andrea Gidea. U njoj se nismo bavili onim što se od nas očekivalo. Kad pretpostavljam kakva su očekivanja kritike i publike, ja napravim nešto sasvim suprotno. Kad je riječ o utjecaju Katoličke crkve u poljskom društvu, ima puno umjetnika koji vole izigravati žrtve. Osobno se nisam suočio s cenzurom od strane Crkve. Pokušaj cenzure dogodio se samo jednom i to od jednog političara. Kad sam u Poljskoj režirao predstavu »Jerry Springer: The Opera«, koji se bavi lošim utjecajem televizije, očekivao sam demonstracije pred kazalištem, no ništa se nije dogodilo. Nisam od onih koji spadaju u lovce na skandale. 

U »Komadu o majci i domovini« s tekstom su ravnopravni glazba i ples. Jesu li vam oni uvijek važni u vašim predstavama?

– Glazba i ples su apsolutno esencijalni u mojim predstavama. U »Komadu o majci i domovini« nov je način odnosa prema glazbi. Prije sam koristio gotovu glazbu, a sada glumci dosta pjevaju. Glazba je snažna sama po sebi. U »Vatikanskim podrumima«, recimo, upotrijebio sam »Sympathy for the Devil« Rolling Stonesa, a u »Transferu« koristim glazbu Joy Divisiona. Glazba je povezana s mojim načinom razmišljanja o načinu glume. Nije mi važan samo tekst, nego i iskazivanje emocija kroz pokret. Kazalište je danas drugačije nego u 19. stoljeću, kad nije bilo projekcija i svjetlosnih efekata. Mijenja se i percepcija gledatelja. Uvijek mi je važan i rad s koreografom. Glazba je jako bitna u mom životu. Mislim da jača od svega jer izravno izaziva emocije.

Dvanaest stanica

Iz Rijeke odmah putujete za Berlin. Što ćete tamo raditi?

– Sretan sam što ne radim samo u Poljskoj nego i drugdje, naročito u Njemačkoj. Rad na različitim pozornicama pruža mi distancu od Poljske. U Berlin odlazim na poziv kazališta »Hebbel am Ufer« i Matthiasa Lilienthala. Bit ću dio performansa »Infinite Jest«, koji će trajati 24 sata. Po Berlinu će biti postavljeno 12 stanica, a publika će putovati s jedne do druge lokacije. Moj dio performansa počet će u 5 ujutro. Projekt nastaje prema romanu američkog pisca Davida Fostera Wallacea, a za mene je to neka vrsta Jamesa Joycea 21. stoljeća. Predstava govori o različitim vrstama ovisnosti – o narkoticima, alkoholu, seksu, natjecateljskim sportovima… Premijera je početkom srpnja. Radujem se što ću surađivati s umjetnicima kao što je Richard Maxwell.

Jeste li slobodan umjetnik ili ste vezani za neki poljski teatar?

– U poljskom kazalištu nemamo stalne ugovore. Surađujem s Teatrom Polskim iz Wroclawa i Stary Teatrom iz Krakowa. Kazališni život u Poljskoj podijeljen je na onaj u glavnom gradu i izvan njega. Međutim, važnost Varšave kao glavnog grada ne vidi se i u kazališnom životu. Mislim da je to zbog političkih razloga. Ravnatelji kazališta u Varšavi ne tragaju za nečim novim i progresivna kazališta rijetka su u glavnom gradu. Kad to usporedim s Njemačkom, ondje kazališni život ne mogu zamisliti bez Berlina, ali zato lako mogu zamisliti poljski kazališni život bez Varšave. To je političko pitanje u koje ne bih dublje ulazio. Moje profesionalno srce podijeljeno je između Wroclawa i Krakowa gdje radim jednu ili dvije produkcije godišnje.