RIJEKA – Nakon zaokruženja ženske trilogije koju čine predstave »Bakice«, »Cure« i »Majke«, zapitali smo se u kojem će smjeru ići i kojim će se sljedećim temama baviti riječki Kolektiv Igralke.

Odgovor je stigao s njihovom novom autorskom predstavom naslovljenom »Čvor«, koja je praizvedena u okviru Riječkih ljetnih noći u prostoru DeltaLaba bivšeg IVEX-a.

Predstava je nastala kao koprodukcija Umjetničke organizacije Kolektiv Igralke i Maske Ljubljana u partnerstvu s HNK-om Ivana pl. Zajca.

Ovoga puta Igralke su ostvarile suradnju sa slovenskim redateljem Žigom Divjakom, a koautorice i izvođačice su Anja Sabol, Vanda Velagić i Klara Kovačić.

U autorskom timu predstave su i skladatelj i oblikovatelj zvuka Blaž Gracar, scenograf Igor Vasiljev, asistentica scenografije Ana Jurčić te oblikovatelj svjetla i tehnički voditelj Marin Lukanović. Kao i u nekim prijašnjim projektima, riječ je o dokumentarističkoj vrsti kazališta kojoj prethode istraživanja teme (suradnici u istraživanju su Luka Benčić, Ivan Dekleva, Jadranka Lacković, Kristina Pandža i Sanja Puljar D’ Alessio).

Istraživački interes u predstavi »Čvor« usmjeren je prema trenutačno vrlo aktualnoj temi militarizacije, ali ovo dvosatno uprizorenje kritički progovara i o mnogim drugim temama koje obilježavaju današnji svijet ispunjen tjeskobom i neizvjesnošću. To je taj čvor iz naslova koji nas steže, a asocijativno može prizvati i knjigu »Čvorovi« začetnika antipsihijatrije R. D. Lainga koji putem forme »čvorova« opisuje kako disfunkcionalni odnosi i unutarnji strahovi stvaraju obrasce iz kojih je teško izaći.

Antropocen i »kraj svijeta«

Uz tekstove Žige Divjaka, Klare Kovačić, Anje Sabol i Vande Velagić, u predstavi se koriste motivi iz knjiga »The Mushroom at the End of the World« Anne Lowenhaupt Tsing i »Patchy Anthropocene: Landscape Structure, Multispecies History, and the Retooling of Anthropology« Anne Lowenhaupt Tsing, Andrewa S. Matthewsa i Nilsa Bubandta, kao i inserti iz filma Petra Trinajstića »Kako se gradi brod« iz 1983. godine.

Odabrana literatura ilustrira osjećaj »kraja svijeta« i doba antropocena u kojemu stupanj tehnološkog i industrijskog razvoja koji smo postigli, u sprezi s uređenjem gospodarskih, financijskih i političkih odnosa suvremena svijeta, već neko vrijeme – a osobito ubrzano od polovine 20. stoljeća nadalje, proizvodi sve veće posljedice za Zemljin sustav.

Foto Dražen Šokčević

Predstava počinje naputkom iz Bruxellesa i citiranjem predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o europskom obrambenom paketu, uz zaključak: »Europa je spremna preuzeti svoje obaveze. Planom ‘ReArm Europe’ moglo bi se mobilizirati gotovo 800 milijardi eura za sigurnu i otpornu Europu. Ovo je europski trenutak. Spremni smo pokazati što možemo.«

To je uvod u predstavu koja nizom primjera svjedoči o zahuktaloj militarizaciji Europe i svijeta, uključujući i Hrvatsku koja je ponovo uvela obvezno vojno osposobljavanje.

O ovoj važnoj temi Igralke progovaraju smještene među gledatelje, koji sjede oko podija koji je scenograf Igor Vasiljev naznačio otrcanim perzijskim sagom, komadima parketa i betonskih ploča, automobilskom gumom iz koje raste korov, stabalcem smokve, malim akvarijem, kuhalom za vodu koja ključa, hrpicom zemlje, s nekoliko starih opeka…, koji se nadaju kao vizualni znakovi koji signaliziraju i ekološku problematiku. Postupno će scenografiju upotpuniti i maslinastozelene figurice vojnika.

Rijeka i vojna industrija

Svaka od Igralki, u ispovjednom govoru u mikrofon, donosi i osobne priče.

Anja Sabol evocira vožnju riječkim autobusom, za koji je karta – konstatira – skuplja nego u mnogo uređenijem Beču, a na tom svojem putovanju Kantridom prolazi i pored Brodogradilišta »3. maj« i njegove skulpture »Brodograditelj«. To je bitna stanica u ovoj svojevrsnoj urbanoj arheologiji Rijeke, jer nas predstava podsjeća da je početkom 20. stoljeća ovdje započela izgradnja ratnih brodova.

Foto Dražen Šokčević

Sada Igralke ukazuju na aktualnu situaciju s »3. majem« koji je trenutačno u procesu repozicioniranja prema vojnoj brodogradnji pod novim vlasnikom.

Da je u Rijeci u prošlosti već postojala vojna industrija, svjedoči i spominjanje Ivana Luppisa i Roberta Whiteheada koji su upravo u Rijeci u 19. stoljeću stvorili torpedo, oružje koje je promijenilo dotadašnje poimanje ratovanja na moru. Taj isti riječki izum ove su godine upotrijebile američke snage potopivši torpedom iranski ratni brod u Indijskom oceanu, što je prvi put da je neprijateljski brod potopljen torpedom od Drugog svjetskog rata.

Prema instrukcijama Anje Sabol, publika je imala prilike sama izraditi papirnate brodiće koji su potom »potopljeni« zlokobnim udarcima mikrofona. U današnjoj Rijeci povijest kao da se ponavlja, a uz glazbu skladatelja Blaža Gracara, trenutačno društveno-političko ozračje ilustriraju i stihovi »We’re all living in Amerika,/Amerika, Amerika…« njemačkog benda Rammstein.

Tema rada

Dok prolazi Rijekom, uz ponavljanje riječi »obećanje« i »propadanje«, Anja Sabol evidentira i neobično ponašanje građana, susjeda…, kao i neke druge znakove koji sugeriraju propadanje nekad industrijskog grada koji propašću industrije još uvijek nije pronašao budućnost. Ili bi ona opet mogla biti u razvijanju vojne industrije, na što navodi i recentna vijest da najveći njemački proizvođač oružja ulazi u Rijeku.

Svojevrsni sociogram današnjih stanovnika Rijeke ispisuju i grafiti na fasadama (ZDS, Armada, mural posvećen hrvatskom vojniku poginulom u Afganistanu), a spomenuti su i »gaseri«, pripadnici urbane tinejdžerske supkulture koji nose markiranu odjeću.

Izvođačica na podiju ispisuje podatke o tome koliko je radnika nekad bilo zaposleno u brojnim tvornicama koje je Rijeka imala, a koje su tijekom privatizacije sve redom propale.

U ovom tematskom sklopu Vanda Velagić svojim iskazom uvodi temu rada, prisjećajući se svoga djeda koji je bio teško ranjen u partizanima i postao je invalid, a za svoje je djelovanje dobio Orden za rad. Dok je njezin djed bio partizan, neki drugi bili su ustaše, a onda su se 1990-ih godina sinovi i jednih i drugih našli u Domovinskom ratu.

Predstava »Čvor« tako ukazuje na »povijest militarizacije« na ovim prostorima, koja bi se s obzirom na aktualno ozračje mogla ponoviti u vidu nekog sljedećeg rata.

U svjedočenju Anje Sabol, koja govori o ocu koji je lovac, militarizam se ne odnosi samo na ljudsko ratovanje, nego i na ubijanje životinja, a još i šire na negativne posljedice kapitalizma, eksploataciju i uništavanje prirode čime predstava odašilje i važnu ekološku poruku.

U iskazima Klare Kovačić prisutna je i tema traume povezane s osjećajem tjeskobe i straha. Ona svjedoči o svojem suočavanju s anksioznošću, koju će dodatno pojačati potres u Zagrebu, a zatim i činjenica da je 2022. godine dron Tupoljev Tu-141 pao u blizini zagrebačkog Studentskoga doma »Stjepan Radić«.

Nova predstava »Čvor« Kolektiva Igralke na kazališno sugestivan način progovara o aktualnom trenutku Rijeke, Europe i svijeta, ukazujući na razorne posljedice rata te odašiljući prema gledalištu važnu antiratnu poruku.