«Svoju svečanu, sadržajno i pedagoški uistinu impresivnu obljetnicu tridesetogodišnjeg trajanja na domaćoj sceni, Tjedan suvremenog plesa, umjetnički vjerojatno najplodnija i najutjecajnija hrvatska kazališna manifestacija, ove godine slavi u uskom savezništvu s Tjednom izraelske kulture. Još jednom ukazujući na domaćoj kulturi nametnuti produkcijski imperativ međunarodnog udruživanja po svaku cijenu, bolje rečeno imperativ spajanja programa u spretnije ili manje spretne koprodukcijske pakete, Tjedan suvremenog plesa otvorio se uz financijsku podršku Veleposlanstva države Izrael, dakle komercijalno i glamurozno, s obaveznim zaštitarima u pratnji veleposlanika Yosefa Amranija, ali ne i umjetnički izazovno. Štoviše, iskusna plesna publika mahom je komentirala izrazitu konzervativnost izabrane predstave »Cerberus« izraelske skupine Fresco.

Imaginarij smrti

Ni na razini kvalitete plesnog pokreta, ni na razini koreografskog jezika ili dramaturgije teme i scenskog prostora, »Cerberus« ne žudi za istraživačkom plesnom situacijom. Naprotiv, na cijeni su tradicionalne plesne tehnike, dok je uži interes koreografa Yorama Karmija postojano na tehničkim finesama uprizorenja. Predstava tako postiže formalnu kvalitetu plesačkog pokreta, uglavnom utemeljenog na Labanovoj tehnici s povremenim, diskretnim podsjećanjima na mitološki ili arhetipski prostor kakav je nekoć bio specijalnost Marthe Graham, ali ni u jednom trenutku ne postiže više od elementarne ilustrativnosti prostora Hada, kojim promiču figure Orfeja, Euridike, Muza, Kerbera, Harona.

Antički svijet izjednačen je s danas veoma popularnim figurama »anemičnih« zombija, koji u jednom trenutku hodaju pozornicom, u drugom se trenutku »truse« na pod ili na blagi dodir prsta padaju kao pokošeni metkom. Svi ti »živi mrtvaci« ili figure od zagrobnih materijala ne djeluju uznemiravajuće, jer je čitav prostor izvedbe izrazito estetiziran – istovjetnim, radnim ili vojnim bež kostimima plesača te scenskim svjetlom.

Za predstavu su veoma važni ukrasi, odnosno korištenje posebnih naglavnih maski za evociranje troglavog psa Kerbera, zatim i posebni dodatak četvrtaste platforme čije rotiranje i pomicanje scenom pokreće daljinski upravljač ili ruke performera, omogućujući stalno pokretnu pozornicu unutar pozornice.

Aktualna ratišta

Ovaj kvadrat povremeno je Haronova lađa, a povremeno postolje na kojem poredani, rame uz rame, stoje plesači u tri troreda Hadovih vojnika, podsjećajući na čitav niz ratnih razaranja koja obilježavaju noviju povijest Izraela. Čim se jedno od tijela na vojnom postolju počne opuštati ili kliziti s platforme, drugi ga plesači brzo povlače natrag i ispravljaju u stabilnu borbenu poziciju. U podtekstu ove izvedbe definitivno su prizori aktualnih ratišta, a ne nekadašnjeg, gotovo bih rekla arkadijski mirnog Hada.

 Predstava »Cerberus« ispraćena je srdačnim aplauzom, prvenstveno upućenim visokoj formalnotehničkoj spremi performera, dok je pitanje inscenacije zagrobnog svijeta kao vječitog vojnog igrališta ili uniformno istih »rasplesanih leševa« u mnogim gledateljima ostavilo pomalo gorak trag konceptualnih, političkih i filozofskih nedoumica, na koje nismo dobili ni naznaku odgovora. U nastavku Tjedna suvremenog plesa, međutim, čekaju nas veoma raznovrsne izvedbe, koje će možda i na samog »Cerberusa« kao plesnu topiku zagrobnosti baciti drugačije svjetlo.