Novljanska Srićina kuća je prvi put ugostila kazališne razgovore naslovljene »Novi Theatre Podcast«. Ideja Narodne knjižnice i čitaonice, Centra za kulturu i Grada Novog Vinodolskog, bila je publici, jednim razgovornim, »podcast« formatom, približiti glumački, posebice kazališni, rad Branke Petrić-Fehmiu, Ane Vilenice te Saše Bunete – triju generacija istaknutih glumaca, bogatih i različitih karijera. Povod toj zanimljivoj večeri zapravo je sjećanje na novljansku Glumačku vilu u kojoj su, između dvaju ratova, ljetovali eminentni zagrebački kazalištarci kao što su Dubravko Dujšin, Zinka Kunc, Branko Gavella, ali i mnogi drugi. Sve troje glumačkih gostiju usko je vezano za Novi Vinodolski, ali i za Rijeku gdje su se, prvi put, susreli s kazalištem.

Rijeka i kazalište

Ravnateljica Narodne knjižnice i čitaonice Barbara Kalanj-Butković vodila je kazališne razgovore te goste, pred brojnom publikom, ispitivala šarolikom paletom pitanja vezanih za njihove glumačke početke, godine na Akademiji te zavidne karijere na »daskama koje život znače«. Petrić-Fehmiu, kao jedina svjedokinja tih predratnih vremena u Novom, prisjetila se anegdote kada bi se žalila majci što nema novu haljinu, a majka bi joj odgovarala: »Zinka Kunc je u Novom, cijeloga ljeta, bila samo u jednoj haljini.« »I to me je, kao, trebalo utješiti«, našalila se.

Petrić-Fehmiu prvi se put s teatrom susrela u riječkom HNK-u, nakon Drugog svjetskog rata, kada je na toj divnoj pozornici gostovao zagrebački HNK s predstavom »Madame Butterfly« i čuvenom Dragicom Martinis u glavnoj roli, dok se Buneta prisjećao kako je imao čast svjedočiti zlatnom dobu HNK-a Ivana pl. Zajca – dobu »Vježbanja života« kada je, kako kaže, cijela Rijeka živjela za kazalište.
Vilenica se prisjetila svojih glumačkih početaka u Dramskom studiju mladih »Kamov«, a razgovarali su i o svojim prijemnima te studentskim danima, s obzirom na to kako je Petrić-Fehmiu Akademiju završila u Beogradu, Buneta u Zagrebu, a Vilenica u Sarajevu.

Foto: Ante Peričić

Tri životne priče

Tri različite životne priče isprepletale su se raznim prepričavanjima anegdota i gafova – od Vileničinog prvog kazališnog nastupa kada joj se, na pozornici, zapalila haljina, upisa na Akademiju u Sarajevu bez znanja roditelja, profesionalnog bijega u London te humanitarnog rada i rada s djecom; do Bunetinih reminiscencija na »šprahfeler« početkom studija, višegodišnji rad na radiju i alter-ego Milivoja Luleka, Igora Violića – oca Nine Violić, svoje fantastične generacije na Akademiji, Otvorene scene Belveder i svog matičnog kazališta Komedija.

Petrić-Fehmiu nije propustila priliku Novljane podsjetiti na istaknutog profesora, redatelja i negdašnjeg dekana Akademije dramskih umjetnosti u Beogradu – Novljanina Miljenka Maričića, a prisjetila se i Tomislava Tanhofera, legendarnog hrvatskog glumca i redatelja koji joj je, na Akademiji, predavao. Govorila je i o dramskoj sekciji Marije Crnobori na Sušaku te o Crnobori koja će joj kasnije postati glumačka partnerica u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, pripremi prijemnog i »Dvi daske« Mate Balote koje su je dovele na »daske koje život znače« te o onome što joj predstavlja njen rodni grad.

Dramske poslastice

Novljanski su glumci prisutne počastili i s nekoliko dramskih poslastica. Saša Buneta, kojemu je, zanimljivo, to prvi nastup u njegovom Novom Vinodolskom, izrecitirao je Matoševu »1909«, s kojom je išao na prijemni te »Galiotovu pesan« Nazora, dok je s Vilenicom publici odglumio scenu iz komedije »Klupko«, a Vilenica je, pored toga, izrekla monolog »O važnosti poziva« te stihove Dobriše Cesarića »Kod vagona«.

Prvakinja drame beogradskog JDP-a pred publiku je izašla sa stihovima Mate Balote »Dvi daske« te s Márquezom, a publika je tu večer imala prilike svjedočiti i jednoj premijeri. Naime, Petrić-Fehmiu je, uz mladog i perspektivnog novljanskog harmonikaša Marina Bilića, otpjevala Jesenjinovu »Pjesmu o kuji« koju je sama uglazbila prije više od pedeset godina, uspavljujući svoje sinove, a Bilić ju je, za ovu prigodu, aranžirao.