Foto: Nenad Reberšak
Svoja sjećanja na grad koji mu je kroz godine pružio i sreću i tugu Reberšak je čuvao kroz fotografije kako bi jednog dana mogao i drugima pokazati mijene grada u kojemu je izgradio svoj život
Fotoreporter Novog lista Nenad Reberšak autor je izložbe fotografija »Zagrebački amarkord«, postavljene u povodu Dana grada Zagreba u caffe galeriji Crveno i crno. Iako Zagreb nije njegov rodni grad, on ga je promatrao kroz objektiv svog fotoaparata od rane mladosti i za njega ga, kako kaže, vežu najljepše uspomene. Svoja sjećanja na grad koji mu je kroz godine pružio i sreću i tugu i uzbuđenost i nezadovoljstvo, spremao je i čuvao kroz fotografije kako bi jednoga dana mogao i drugima pokazati mijene grada u kojemu je izgradio svoj život.
– Godinama sam promatrao i bilježio zagrebačku vizuru kroz njegove stanovnike i prostore u kojima su radili, stanovali i provodili svoje slobodno vrijeme. Neke zgrade, trgovi i ulice godinama su išle ukorak s vremenom, neke su nestale, a neke ostale zarobljene u prošlosti do danas ostavši samo podsjetnik na Zagreb kakav je nekada bio.
Svoja prva sjećanja na Zagreb vezao sam uz pogled sa svoga balkona; na Gredelj i polje kukuruza. To isto polje kukuruza vremenom je stasalo u glavni Autobusni kolodvor, a Gredelj, tu veliku tvornicu željezničkih vozila od koje je ostao još samo vodotoranj, pratio sam kroz sve njegove faze, od slave do propasti.
Gledao sam kako se grad mijenja iz dana u dan. Svaki prazan prostor bio je kao prazno slikarsko platno na kojemu će niknuti nešto novo što će kod Zagrepčana izazvati, baš kao i danas, negodovanje i nezadovoljstvo koje će tek vremenom prerasti u odobravanje – kaže autor.
Reberšak je fotoaparatom ovjekovječio niz trenutaka koji mu danas mnogo znače, iako se u vrijeme kad ih je snimao možda i nisu činili tako važnima. Sjeća se vreve i gužve na starom Kvatriću, sjeća se norijade koja je u prolaznicima budila veselje, sjeća se kaotične vožnje tramvajem s otvorenim vratima, sjeća se krava koje su bezbrižno pasle travu na savskom nasipu, sjeća se uzbudljive vožnje sljemenskom žičarom. Ali isto tako sjeća se i ljetne pozornice Tuškanac iz dana kada nije više bila romantična kao kad ju je prvi put ugledao, Paromlina koji svakim danom sve više nestaje, livade ispred NSB-a koja je tada bila obična livada za neobične aktivnosti poput uzlijetanja balona.