Sebe nisam smatrao angažiranim umjetnikom i dizajnerom. Međutim, sa sazrijevanjem shvaćam da sve više stvari golica moju želju ili za provokacijom, ili da iskažem svoj stav dosta glasno. Tako sam samoinicijativno počeo raditi plakate koje stavljam na Facebook
U okviru Međunarodnog festivala malih scena u riječkoj galeriji »Kortil« postavljena je izložba kazališnih plakata grafičkog dizajnera Vanje Cuculića. Naziv izložbe je »Nulti glumac«, što autorica popratnog teksta Jolanda Todorović objašnjava ovako: »Kazališni plakat nulti je glumac predstave; nevidljiv u podjeli, no poput glumca koji govori prolog izlazi pred javnost prije svih ostalih…«
Na izložbi prevladavaju plakati koje je Vanja Cuculić izradio za kazalište »Gavella«, između ostalog za predstave »Dundo Maroje«, »Život je san«, »Majstor i Margarita«, »Platonov«…, a izložen je i plakat za predstavu »Pepeljuga« Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Među plakatima je i onaj za predstavu »Fine mrtve djevojke«, koji je nakon neviđenog pritiska jedne vjerske udruge zabranjen.
Što možemo vidjeti na izložbi »Nulti glumac«? – Za izložbu je napravljen izbor od 40-ak plakata. Većinom su to kazališni plakati, a izložena su i dva filmska. Plakat je na neki način grafički prolog i prvi kontakt gledatelja s predstavom. Na izložbi prevladavaju plakati izrađeni za »Gavellu«, a napravio sam i nekoliko plakata za Zagrebačko kazalište mladih i za neke plesne predstave. Nedavno sam se okušao i u izradi filmskih plakata, što dosad nikad nisam radio. Riječ je o filmovima »Obrana i zaštita« Bobe Jelčića i »Ljudožder vegetarijanac« Branka Schmidta.
Vanja Cuculić rođen je u Rijeci 1977. Nakon završene gimnazije upisuje Studij dizajna 1996. u Zagrebu. Poslije diplome radi kao dizajner, a ubrzo i kao art direktor u marketinškoj agenciji BBDO Zagreb. Od 2004. do 2007. radi kao asistent na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Godine 2005. dobio je status slobodnog umjetnika i od toga vremena djeluje pod nazivom Studio Cuculić. Kroz desetogodišnju dizajnersku praksu isprofilirao je područja interesa u nekoliko pravaca: dizajn za kulturu (stalna suradnja s Gradskim dramskim kazalištem Gavella), dizajn ambalaže (usko specijalizirana niša dizajna vinskih etiketa) i dizajn i brendiranje kulturno-turističkih destinacija (kao dio kreativnog klastera). Dobitnik je brojnih priznanja.
Postoji li razlika u pristupu kazališnom i filmskom plakatu? – U pristupu i promišljanju ne pravim neku razliku. Princip rada je zapravo isti, međutim u »Obrani i zaštiti« nisam mogao izbjeći da je glumac na plakatu. Razlog nije u zadanosti ili holivudskom pristupu, nego u tome što Bogdan Diklić naprosto nosi film. »Ljudožder vegetarijanac« napravljen je u idejnom ključu bliskom kazališnim plakatima. Jedino je grafički drugačije riješen i tretiran je fotografski, a ne ilustrativno. U formalnom smislu i dio s imenima filmske ekipe je vizualno drugačiji i po tome se iščitava da je u pitanju filmski plakat.
Kakav je proces izrade kazališnog plakata? – S kazalištem »Gavella« dogovorio sam da ćemo plakate raditi kao seriju koja će biti dio identiteta toga kazališta. Sukladno tome, plakati koje radim prvenstveno su grafička referenca na dramski tekst, a zatim u drugoj razini iščitavanja slijedi gledanje probe i onoga što redatelj radi.
Intelektualni proces
Tu se onda javlja pitanje hoće li se grafički dizajner naslanjati na redateljevu interpretaciju ili će se držati tekstualnog predloška. Osobno sam skloniji ovom drugom jer mi to, uvjetno rečeno, daje veću slobodu.
Postoji i primjer gdje nisam uspio izbjeći stilsko nadovezivanje na redatelja. Riječ je o predstavi »Kaligula« Tomaža Pandura, za koju sam izradio potpuno tipografski plakat koji odskače od »Gavelline« serije. Učinilo mi se da je ta predstava repertoarno drugačije zamišljena, a i Pandur je redatelj koji traži drukčiji pristup. Uobičajeni proces rada na kazališnom plakatu je takav da najprije pročitam tekst, uhvatim se nekog problema i onda ga pokušam grafički interpretirati.
Jeste li potpuno slobodni u svom radu ili ponekad morate slijediti nečije želje? – U principu nemam nikakve zadanosti, a u suradnji s »Gavellom« postavljeni su samo formalni kriteriji: popis glumaca, naslov predstave ujednačen tipografijom kroz sezonu i logo kazališta. Ostalo je prazan papir i zato to i radim. U bilo kojoj drugoj varijanti ne bih pristao. Na ovaj način grafički dizajn prelazi u kategoriju zahtjevnog intelektualnog procesa. Estetska kategorija sama po sebi nikad me nije previše zanimala.
Porculanske Gospe
Moramo se dotaknuti i plakata za »Fine mrtve djevojke«. Što ste njime željeli poručiti? – U predstavi se radi o tragičnoj lezbijskoj ljubavi. Odabirom tih simbola (dvije porculanske Gospe u nježnom zagrljaju, op.a.) temu predstave pokušao sam staviti u današnji hrvatski kontekst i na neki ga način isprovocirati. Zato je plakat i potaknuo takvu reakciju. Osim toga, sve to nastalo je u jeku rasprave oko zdravstvenog odgoja.
No, zanimljivo je podsjetiti da se plakat još prije Božića pojavio u medijima, a između Božića i Nove godine bio je i u izlogu kazališta. Plakat je, dakle, bio izložen praktički dva mjeseca i nitko na njega nije obraćao pažnju, a tek kad su se krajem siječnja pojavili jumbo plakati, krenuli su napadi.
Shvaćam da nekoga nešto može vrijeđati. Ima i stvari koje mene vrijeđaju, pa ne reagiram ako se nešto događa u prostoru umjetničkog djelovanja. Štoviše, sa svojom interpretacijom probao sam biti što nježniji. Većina mojih kolega nije vidjela što je tu provokativno i koga to vrijeđa. Riječ je o plakatu koji je nešto angažiraniji, jer se radi i o takvom komadu koji je izuzetno aktualan. Njega se ne može tretirati isto kao i »Tartuffea«, čiji je plakat,
zanimljivo, još eksplicitniji i provokativniji. Na njemu su, naime, ruke sklopljene u molitvi koje iz daljine asociraju na ženski spolni organ. Na to nitko nije reagirao, međutim kad se nešto prebaci u ikoničku sferu, onda nastane kaos.
Jeste li poslije plakata za »Fine mrtve djevojke« imali problema u smislu nedobivanja ili otkazivanja poslova? – Dogodilo se samo to da mi se jedan klijent prestao javljati. Bilo je dosta različitih reakcija. Neki su taj plakat shvatili kao namjernu, jeftinu reklamu. Ima i onih koji su otprilike rekli: »Vidiš, ljudi te i dalje zovu bez obzira što si zeznuo stvar«. Ona nešto liberalnija, mlađa ekipa doživljava me pak kao nekog stjegonošu.
Moć kazališnog plakata
Suradnja s »Gavellom« se nastavila? – Suradnja ide dalje. Bilo bi mi najgore da nakon desetak godina vrhunske suradnje više ne surađujemo. U međuvremenu je došla nova predstava i idemo dalje. Plakat za »Fine mrtve djevojke« ostat će zabilježen u povijesti kao plakat koji je bio zabranjen i to je to. Nadam se da će biti i zadnji kojega su zabranili.
Što ste novo radili za »Gavellu«? – Napravio sam plakat za predstavu »U ime novca«, koja nastaje prema suvremenom tekstu Viktorije Nikiforove. Premijera bi trebala biti ovih dana. U ovom tekstu sve se vrti oko novca, pa i plakat provocira bankarski sustav, »peglanje« kartica i slično.
Da li kroz vaš dizajnerski rad pokušavate biti angažirani? – Sebe nikad nisam smatrao jako angažiranim umjetnikom i dizajnerom. Ja sam profesionalac. Dobijem tekst i bavim se time. Međutim, sa sazrijevanjem shvaćam da sve više stvari golica moju želju ili za provokacijom ili da iskažem svoj stav dosta glasno. Tako sam samoinicijativno počeo raditi plakate koje stavljam na Facebook.
Radio sam kritički plakat na temu Gay pridea u Splitu, a nakon toga zvali su nas da kao Studio damo komentar na ulazak Hrvatske u EU. Na ovaj način nastaju sporadični komentari koji funkcioniraju na razini dnevne karikature. Kazalište je odličan medij za takvo što. Kazališni plakat može biti angažiran, ali se mora poklopiti dosta silnica da bude glasan u smislu poruke ili snage.
Na čemu trenutačno radite? Što je s grafičkim dizajnom knjiga? – »Gavella« ide dalje, a volio bih da se rad s plakatima otvori u još nekoliko smjerova. Ili radim etikete za vina, ili vizualne identitete ili plakate. Želja mi je raditi još više plakata. S knjigama sam možda pogriješio u pristupu, premda je princip sličan kao i kod plakata. Zanimao me omot koji je proizlazio iz sadržaja knjige, ali se uopće nisam bavio knjižnim blokom, tipografijom, prijelomom… Jednostavno nemam afiniteta prema tim stvarima. Plakat mi kao forma savršeno odgovara.
