Ušla sam u sobu s ogledalima uvjerena da ulazim u umjetničku instalaciju, ali nakon nekoliko sekundi nisam mogla reći što je gore, a što dolje, gdje završava lijevo i počinje desno. Tijelo je još stajalo na čvrstoj podlozi, no osjetila su mu otkazivala poslušnost. Bila je to jedna od dvije zrcalne sobe koje je London Tate Modern te 2023. godine izlagao kao dio svoje dugogodišnje postave Infinity Mirror Rooms – djela nastalog još za veliku Kusaminu izložbu 2012. Sa stropa se, u beskonačnom nizu odraza, okretao raskošan luster, treperava svjetla umnažala su točkice, moje lice, tuđa lica, u svim smjerovima odjednom, kao da prostor ne odražava svijet nego ga neprekidno iznova proizvodi.

Kusama je to djelo nazvala Luster tuge – ime koje kao da unaprijed zna ono što ćete tek osjetiti. Nestalo je ono što inače držimo samorazumljivim: jasna granica između promatrača i djela. Kusama tu granicu ne dopušta – traži da postanemo dio prizora, ne njegovi gledatelji, i svaki je ulazak zato nužno drukčiji, nikad ponovljiv. Bila je to kratka osjetilna metamorfoza: nisam promatrala djelo, nego sam se u njemu rastapala, u tom istovremenom osjećaju ljepote i tuge za koji je sama umjetnica tvrdila da se mogu doživjeti u istom trenu. Upravo je taj prijelaz – od gledanja prema nestajanju granice između promatrača i slike – srž umjetnosti Yayoi Kusame.

U radu Walking Piece iz 1966. umjetnica prolazi New Yorkom u ružičastom kimonu

Crteži djevojčice

Kusama je umrla u Tokiju u 97. godini, nakon života gotovo u cijelosti pretvorenog u rad. Javnost ju je poznavala po crvenoj perici, psihodeličnim bojama, golemim tikvama i zrcalnim sobama pred kojima se satima čekalo za nekoliko desetaka sekundi boravka. No popularnost prikriva koliko je dugo bila autsajderica: Japanka u muškom njujorškom krugu, žena čije su se ideje pripisivale slavnijim kolegama i autorica koju je povijest umjetnosti ostavljala na rubu.

Rođena je 1929. u Matsumotu, u imućnoj obitelji koja je uzgajala sjeme i biljke. Majka ju je odvraćala od slikanja i trgala joj crteže; Kusama bi načinila nove. Kada nije imala novca za pribor, koristila je ono što je nalazila u kući. Tijekom rata radila je i do dvanaest sati dnevno u tvornici padobrana, ali je nastavila crtati. Javljale su joj se i halucinacije: cvijeće bi je okruživalo, govorilo joj i preplavljivalo prostor. Umjetnost za nju nije bila luksuz ni naknadno izabrana profesija, nego način da prevede iskustvo koje je inače bilo neizdrživo.

Portret Kusame, koja je u New Yorku razvila golema platna prekrivena tisućama sitnih poteza i točaka

Jedno od ključnih sjećanja iz djetinjstva odnosilo se na crvene cvjetove sa stolnjaka. Nakon što ih je dugo gledala, isti se uzorak proširio na strop, prozore, zidove, njezino tijelo i naposljetku cijeli svemir. Taj gubitak vlastitih obrisa nazvala je »samoponištenjem«: mogućnošću da se čovjek oslobodi zatvorenosti vlastitoga ja i postane dijelom šire cjeline. Točkica je najmanja jedinica i model planeta – jedna među milijunima, nevažna sama za sebe, ali nužna u beskonačnom polju. Poznati je citat umjetnice: »Naša je Zemlja samo jedna točkica među milijun zvijezda u kozmosu… Kada prirodu i vlastita tijela poništimo prekrivajući ih točkicama, postajemo dijelom jedinstva svojega okruženja.«

Portret, 1963. – 1964.

Beskonačne mreže

Kusama je izlagala već kao tinejdžerica. Godine 1948. nagovorila je roditelje da joj dopuste studij modernističke inačice tradicionalnog slikarstva nihonga u Kyotu, no konvencionalni pristupi nastavnika brzo su joj postali pretijesni. Početkom pedesetih priređivala je samostalne izložbe u rodnome gradu, a 1954. u Tokiju. Za mladu ženu iz konzervativne sredine to je bio rezultat iznimne upornosti i povjerenja u vlastiti talent.

Godine 1958. preselila se u New York, odbivši očekivani život dogovorenoga braka i obitelji. Ondje je razvila »beskonačne mreže«, golema platna prekrivena tisućama sitnih poteza i točaka. Repetitivnost nije bila ukrasna manira, nego fizički rad na rubu izdržljivosti, pokušaj da se slika nastavi izvan platna i proguta prostor. Kretala se uz Donalda Judda, Franka Stellu i Warhola, ali je unatoč bliskosti minimalizmu i pop-artu ostala izvan kanona. Tvrdila je da su muški kolege preuzimali njezine zamisli dok je ona bila potisnuta iz povijesti koju je pomagala stvarati.

Šezdesetih je umjetnost proširila s platna na predmete, tijela i grad. Godine 1965. nastala je prva Beskonačna zrcalna soba, Phalli’s Field, u kojoj su ogledala stotine mekih oblika pretvorila u beskrajno polje. Na Venecijanskom bijenalu 1966. pojavila se nepozvana s Narcisovim vrtom, »jezerom« od 1.500 zrcalnih kugli koje je prodavala po dva dolara uz poruku »Vaš narcizam na prodaju«, sve dok uprava nije zaustavila akciju. Bila je to kritika tržišta i proročanska najava kulture u kojoj će vlastiti odraz postati muzejski suvenir.

Naša je Zemlja samo jedna točkica među milijun zvijezda u kozmosu, poznate su riječi umjetnice

Tijelo, odjeća i politika

Kusamina politička svijest nije bila dodatak njezinoj umjetnosti. Već slike iz 1950. prikazuju opustošene, ratom ranjene krajolike u kojima se i biljni život jedva održava. Tijekom Vijetnamskog rata organizirala je prosvjedne performanse. U Anatomskoj eksploziji ispred njujorške burze u listopadu 1968. naga tijela prekrivena točkicama suprotstavila je financijskom stroju koji, kako je ustvrdila, omogućuje nastavak rata. U otvorenom pismu Richardu Nixonu Zemlju je opisala kao malu točkicu među milijunima nebeskih tijela i upozorila da se nasilje ne može iskorijeniti novim nasiljem. Poslije je izrađivala antiratne kolaže, a 1995. za muzej u Hirošimi naslikala crno-bijeli triptih Revived Soul, u spomen na žrtve atomske bombe.

Beskonačna zrcalna soba ispunjena sjajem života, Tate Modern, 2021. – 2024.

Promišljeno je oblikovala i vlastitu pojavu. U radu Walking Piece iz 1966. prolazi New Yorkom u ružičastom kimonu, svjesno se postavljajući kao kreativna strankinja u tuđem, neprijateljskom gradu. Potkraj šezdesetih osnovala je modnu tvrtku; dizajnirala je haljine s otvorima, odjeću za dvoje ili više ljudi i vlastitu ružičastu Falusnu haljinu. Kasnije su crvena perika, tkanine preuzete sa slika i strogo režirani portreti postali dio ukupnoga djela: žena koju je sustav marginalizirao sama se postavila u središte vlastitoga svemira.

Bolnica kao struktura

Nakon povratka u Japan 1973. i pogoršanja mentalnog zdravlja, Kusama se 1977. dobrovoljno smjestila u psihijatrijsku bolnicu u Tokiju. Ondje je odlučila trajno živjeti, dok je svakoga dana odlazila u atelijer i radila od jutra do večeri. Ta činjenica ne bi smjela služiti kao senzacionalistički ključ kojim se »objašnjava« svako djelo. Bolnica joj je pružila stabilnost i strukturu, ali ono što je iz nje proizvela nije medicinski simptom, nego golemi opus slika, skulptura, instalacija, performansa, romana i poezije. Umjetnost je nazivala svojim pozivom i govorila da želi stvarati do smrti. Tako je i bilo: slikala je do posljednjih dana.

Tikva kabocha kao strah pretvoren u oblik koji nudi vedrinu

Tikva je u tome svemiru bila njezin najprisniji stanovnik. Prema vlastitom sjećanju, susrela ju je kao jedanaestogodišnjakinja dok je s djedom obilazila polje; kada ju je pokušala ubrati, tikva joj je progovorila. Naslikala ju je već 1946. u tehnici nihonga, a od sedamdesetih i osobito osamdesetih vratila joj se kao trajnom motivu. Za Kusamu je kabocha predstavljala stabilnost, utjehu i skromnost: čvrstu, duhovitu, pomalo nespretnu formu koja je zadržavala toplinu problematičnoga djetinjstva.

U njezinim rukama tikva je postala slika, grafika, mekani objekt, bronca, mozaik, javna skulptura i stanovnica zrcalnih soba. Godine 1993. ispunila je japanski paviljon Venecijanskog bijenala malim tikvama u ogledalima i trijumfalno se vratila međunarodnoj publici. Godinu poslije nastala je velika žuta tikva s crnim točkicama na Naoshimi, postavljena na kraju mola, na granici kopna, mora i slike. Tikve nisu bile tek simpatičan zaštitni znak. Ponavljajući ono što ju je nekoć plašilo, strah je pretvarala u oblik koji može kontrolirati i ponuditi drugima kao vedrinu.

Globalna zvijezda

Svjetsko priznanje stiglo je kasno. Retrospektive u njujorškoj MoMA-i, londonskom Tate Modernu i washingtonskom Hirshhornu, vlastiti muzej u Tokiju te rasprodane izložbe učinile su je globalnom zvijezdom. Kada je White No. 28 2014. prodana za 7,1 milijun dolara, bio je to tadašnji aukcijski rekord za živuću umjetnicu. Njezina australska izložba 2024. postala je najposjećenija u povijesti te zemlje.

Zrcalne kugle izložene na Venecijanskom bijenalu 1966.

Kritičari su se s pravom pitali je li duboko osobna ikonografija postala savršen sadržaj za Instagram, a muzej kulisa za fotografiranje. Ipak, popularnost ne poništava radikalnost njezina pothvata. Kusama je desetljećima prije digitalnog doba shvatila da promatrač ne želi samo stajati pred djelom, nego ući u njega, vidjeti sebe i nakratko izgubiti sigurnost vlastite pozicije. U njezinim sobama tijelo postaje materijal instalacije, a pogled nema povlaštenu točku. Ono što danas izgleda kao spektakl nastalo je iz ozbiljnog pitanja: možemo li, makar na trenutak, prestati biti središte svijeta?

Nakon izlaska iz zrcalne sobe ponovno sam sastavila koordinate vlastitoga tijela i završila, kao što se u muzejima često završi, u trgovini. Ondje me dočekala velika igračka u obliku Kusamine žute tikve. Gledala sam je s posve dječjim oduševljenjem i odmah znala da bi mogla postati moja najbolja prijateljica – ne zamišljena, nego stvarna. Nažalost, bila je prevelika za avion. Ostala je u muzeju, a ja sam otišla bez nje, pomalo smiješno rastužena. Možda je upravo u tome Kusamina pobjeda: nakon svih priča o halucinacijama, samoći, strahu i nestajanju, iza nje ostaje oblik kojemu se želimo približiti, zagrliti ga i ponijeti kući.