UMJETNOST KAO TERAPIJA

Umjetničke galerije kao »apoteke«

Kim Cuculić

U knjizi Alaina de Bottona i Johna Armstronga nalaze se serije radova iz raznih epoha i žanrova koje bi trebale poslužiti kao instrumenti za rješavanje životnih pitanja, a umjetnost se »propisuje« kao lijek 



Što biste učinili da pomognete nekome tko je duboko zabrinut za budućnost? Ili nekome tko pati od osjećaja tuge i usamljenosti? Kako učiniti dugotrajnu vezu uzbudljivijom ili ublažiti osjećaj gubitništva? – neka su od pitanja koja postavlja britanski filozof Alain de Botton, koji nudi i odgovor: »Preporučam da se u navedenim slučajevima pažljivo zagledate u neka od umjetničkih djela. Bit ću još određeniji – za prvi problem savjetujem Sugimotov »Sjevernoatlantski ocean«, za drugi »Fernanda Pessou« Richarda Serre, za treći sliku Jana Steena s likom žene u spavaonici koja skida čarapu, dok bih za četvrti problem preporučio budističku skulpturu« – ovako svoju ideju o umjetnosti kao terapiji objašnjava De Botton, koji je nedavno u suradnji s teoretičarem umjetnosti Johnom Armstrongom objavio knjigu »Art as Therapy«.


   Postavljajući ovakvu tezu, Alain de Botton odmah iznosi i obranu od mogućih kritika, objašnjavajući da će sigurno biti i onih koji će mu prigovoriti da umjetnost nije i ne može biti instrument, alat ili tableta za bolje raspoloženje, dok muzeji i galerije nisu ljekarne. Neki će vjerojatno zaključiti i da knjiga naslovljena »Umjetnost kao terapija« nije ništa drugo nego još jedan priručnik za samopomoć.    S ovim mogućim prigovorima De Botton se ne slaže, a kao argument navodi to da ako su kultura i umjetnost nešto što nas duboko dira i ima veze s našim emocijama i dušom, onda bi galerije doista trebale biti »apoteke« za naše dublje »ja«. A evo i kako Alain de Botton zamišlja idealni muzej:

   – Sadašnji muzeji koncipirani su prema stoljećima i umjetničkim školama, što je odraz akademskih tradicija u kojima su educirani kustosi. Međutim, to nema mnogo veze s našim unutarnjim osjećajima i potrebama. U muzej kakav zamišljam na ulazu bi se nalazila mapa s temama koje nas obično zaokupljaju: posao, ljubav, obitelj, smrt, zajednica, status, tjeskoba. U dvorani ljubavi, na primjer, bilo bi izloženo Pisanovo djelo »Daphnis i Chloe«. Kroz takve tematske galerije umjetnost bi mogla služiti psihologiji na sličan način kao što je stoljećima služila teologiji. Religije su, naime, uvijek sadržavale tu psihoterapijsku dimenziju. Kršćanska umjetnost, primjerice, oduvijek je imala jasnu funkciju: približavanje Bogu i odvraćanje od poroka. Mnoge budističke skulpture imaju sličnu misiju: ohrabriti nas da postignemo unutarnji mir. Ovi primjeri mogli bi poslužiti kao inspiracija i potaknuti nas da tražimo više od umjetnosti našeg vremena. Kad bi galerije i muzeji bili organizirani na način koji sam predložio, one bi mogle postati neka vrsta ekvivalenta katedralama i crkvama u sekulariziranom društvu – osvrnuo se De Botton u članku za The Guardian. 


   Emotivni odnos


   Alain de Botton smatra i da razmišljajući previše, a osjećajući premalo, propuštamo pravo uživanje u umjetnosti. Prema njemu, pravu bit umjetnosti propuštaju i muzeji i galerije, koji uz umjetnička djela iznose suhoparne informacije o datumu nastanka, tehnici i dimenzijama rada. De Botton se suprotstavlja takvom rutinskom načinu na koji muzeji i galerije prezentiraju umjetnička djela publici, a smatra i da umjetnički establišment umanjuje važnost emocionalnog i psihološkog »čitanja« umjetničkih djela, premda su to glavni načini na koje ljudi zapravo doživljavaju umjetnost. Stav je Alaina de Bottona da bi trebalo početi upravo s emotivnim odnosom promatrača prema umjetničkom djelu.


   – Ukoliko se ističe da je slika važna zbog toga tko ju je posjedovao ili recimo pokazuje da je fašizam loš, to nisu razlozi za ljubav prema nekoj slici. Jedna od predrasuda povijesti umjetnosti je da što više znaš o nekom umjetničkom djelu, moći ćeš ga bolje razumjeti i osjetiti. To što netko ima doktorat iz povijesti umjetnosti ne znači i da će njegov interes i uživanje u umjetnosti biti veće. Umjesto toga, umjetnost treba biti oblik terapije, što bi trebalo biti shvaćeno u širem smislu potpore živima, a isto tako i umirućima – neka su od razmišljanja Alaina de Bottona.    Autori knjige »Umjetnost kao terapija« uvjereni su da nam umjetnost može pomoći u osobnim i egzistencijalnim životnim problemima. Cilj knjige je uvođenje nove interpretacije umjetnosti – umjetnost kao oblik terapije umjesto već uvriježenog larpurlartizma, odnosno umjetnosti radi nje same. Prema mišljenju autora, neki umjetnički radovi mogu lako riješiti naše probleme, ali zbog toga ih moramo ponovno jako dobro pogledati i zaboraviti na sve povijesne i stilističke aspekte s kojima se djelo povezuje. U knjizi se nalaze serije radova iz raznih epoha i žanrova koje bi trebale poslužiti kao instrumenti za rješavanje životnih pitanja. Umjetnost se »propisuje« kao lijek za ljubav, posao, politiku, tjeskobu…

    Kultura na recept




   Alain de Botton i John Armstrong interpretiraju umjetnička djela na drugačiji način, otkrivajući skrivene terapijske potencijale umjetnosti. U svojoj knjizi oni poznata djela rekontekstualiziraju i reinterpretiraju, a sve s ciljem da ponude rješenja za različita životna pitanja. Zanimljivo je da je prije nekoliko godina finski grad Turku kao slogan Europske prijestolnice kulture istaknuo »Kultura ti čini dobro«. Glavna tema bila je sreća, a domaćini su to objasnili time da ostatku Europe i svijeta žele poručiti da je kultura dobra za psihičko i fizičko zdravlje. Vođeni idejom da kultura ima važan utjecaj na mentalno i tjelesno zdravlje, osmišljen je neobičan program u okviru kojega su liječnici umjesto lijekova propisivali ulaznice za kulturna događanja kao dio tretmana svojih pacijenata. Liječnici su procjenjivali može li posjet kulturnom događaju koristiti pacijentu bilo kao dopunska ili čak nadomjesna terapija. I estonski Tallinn tada se bio fokusirao na vezu između zdravlja, znanosti i kulture. Tema sreće tako se iz priručnika za samopomoć i ženskih časopisa uvukla i u diskurs kulture.


   Do hrvatskog prijevoda knjige »Umjetnost kao terapija« još će trebati pričekati, a neke od objavljenih knjiga Alaina de Bottona u Hrvatskoj su »Kako vam Proust može promijeniti život«, »Umijeće putovanja«, »Ogledi o ljubavi«, »Seks, šoping i roman«, »Radosti i jadi rada«, a ove je godine u izdanju SysPrinta objavljena i njegova knjiga »Religija za ateiste«. Premda je knjiga pisana iz pera bezbožnika, De Botton pokušava povezati sekularnu kulturu u kakvoj danas živimo i mudrosti velikih, tisućljetnih religija. Ostavljajući po strani mističnu i natprirodnu dimenziju, razlaže mudrosti na kojima počivaju religije i traži im primjenu u suvremenom svijetu. Nedavno je Alain de Botton i gostovao u Hrvatskoj, izazvavši i određene kritike u pojedinim medijima. Kritičare njegova predavanja, djela, javni nastupi i brojni sljedbenici na društvenim mrežama podsjećaju na sektu i self-help literaturu. Na meti kritike našla se i De Bottonova povezanost s velikim korporacijama.