Sumnjičavost prema kvaliteti skupne godišnje izložbe kojom Hrvatsko društvo likovnih umjetnika prezentira recentne radove svojih članova, razumljiva je i očekivana. Posrijedi je smotra koja neselektivno propušta u galerijske prostore »Džamije« i one radove koji nisu ni inovativni, ni zanimljivi, ni estetski primamljivi, ni kvalitetni. Nepreglednu i neujednačenu masu radova koncepcijski ne usustavljuje ništa doli činjenice da su ih njihovi autori ponudili kao reprezentativni primjer onoga čime su se bavili u posljednjih dvanaest mjeseci, otkako je održana prethodna ovakva izložba.

   – Unatoč konstantnim kritikama na račun kvalitete i šarolikosti recentnih izložbi članova HDLU-a, smatramo da je svaka Godišnja izložba prilika da se sagleda trenutačna situacija i da se iz tog presjeka nešto novo nauči kako bi buduće izložbe bile što reprezentativnije i kvalitetnije. Na kraju krajeva, kako bi se izgradili ili nadograđivali estetski kriteriji, nužno je da se u trenutačnim okolnostima sagledaju i usporede radovi koji su izvrsni i oni koji se izvrsnošću baš i ne mogu pohvaliti – kažu kustosice. 

  

Za svakog ponešto

Zaista je teško pronaći univerzalne preokupacije, sadržajne ili formalne, i detektirati zajedničke nazivnike koji bi spajali desetke izloženih radova. U nedostatku takvih spojnica, ono što će posjetitelja voditi kroz postav bit će – vlastite hirovite impresije.

   U šetnji postavom mnogi će zacijelo zastati pred radom Mohamada Davida Shraima »Drama House«. Akril na medijapanu velikih dimenzija »uhvatio« je efektan isječak iz gradskog života, napučen ljudima koji dokono stoje, opušteno sjede ili nekamo odlaze u žurbi; to je posve ne-glamurozan, svakodnevni prizor kakav se može vidjeti, na primjer, pred kojim fakultetom ili možda ispred kakvog kluba u centru grada.

   Radivoj Jovičić napravio je instalaciju »Braća Ekscentrični zupčanici« – iz ciklusa »Strojevi koji se bave filozofijom«. Čine je, ustvari, dva zupčanika koja mogu funkcionirati tek kad su zajedno i kad su pravilno uzubljeni. Interaktivna instalacija traži sudjelovanje posjetitelja, koji trebaju savršeno usuglašeno pokretati ručke s obje strane (nalik onima na mlincu za kavu) da bi se okretali. Rad se može shvatiti kao metaforična slika ideje o potrebi kooperacije, suradnje i sloge koja vodi k napretku.

  

Prizivanje Mediterana

Nenad Marasović, Gordana Jurčić i Lahorka Rožić na svojim slikama prizivaju Mediteran, klasičan, ali pomalo osvježen način, crtaju demižon, ribe na tanjuru i klasičnu mrtvu prirodu kojom dominira plastična boca vina. Mediteran je bio inspiracija i Diani Nazor, koja je radom »Morska oaza«, u kombiniranoj tehnici, izradila morska stvorenja od žice i kamenja pokupljenog s plaže.

   Alan Vlahov poigrao se s trodimenzionalnošću na možda najinovativniji način, u radu »Trenutak bez želja«. U drvenoj je kutijici maketa sobe ili ateljea u koji se kroz stakalce na prednjoj strani može zaviriti s dječjom strašću – ili strašću voajera. Marko Cinotti je u kombiniranoj tehnici ponudio novi pogled na staru temu – artista koji je zapao u očaj. U fokusu velikog reljefa pod naslovom »Beznađe« prikazao je rastrojenog muškarca tupa pogleda, okružena opušcima.

   Klasične vangogovske teme suncokreta uhvatio se Franjo Matešin u radu »Suncokreti ispred neba«, povratak tradiciji napravila je Rozarija Matija Radić, uljem na platnu s portretom nekog isusovca (rad podsjeća na portrete koji su visjeli na zidovima naših baka); dok za rad Nedeljka Tintora koji prikazuje kralja Tomislava natkriljenog anđelom i natpisom »Prvi hrvatski kralj« – čovjeka naprosto ne zna što bi rekao.

   Zanimljiv je i ludistički rad Tatjane Politeo »Susret u šumi« koji asocira na harmsovski, zagonetni susret dva miša u šumi. Od apstrakcija, pažnju privlači onaj »Na tragu nikome« Barbare Raić, složen od tri kocke.

   Puno je na izložbi i onih »klasičnijih« radova. Franjo Klopotan je u radu »Noa i njegova lađa« rekreirao klasičan biblijski motiv: ulazak životinja u lađu – no s dobrodošlim pomakom: prizor je oslikan kombiniranjem stilova slikovnica, stripa i goblena. Njegov rad ide u prilog tezi da u novoj likovnosti inzistiranje na strogo definiranim stilovima više nije važno, štoviše, da se ideje, atmosfere ili opsesije često bolje adresiraju eklektičnim pristupom.