Sve slike na izložbi, njih 59, dio su zbirke koju je Hammerstiel darovao Muzeju Vojvodine s kojim surađuje posljednjih deset godina i u kojem se danas čuva više od stotinu njegovih radova, a otvoren je i poseban dio stalnoga postava s njegovim djelima. Među njima se nalazi i veliki triptih posvećen svim majkama Drugog svjetskog rata, izjednačenih u svojoj boli i patnjama
Robert Hammerstiel, istaknuti austrijski slikar i grafičar podrijetlom iz Vojvodine iz koje je kao banatski Nijemac protjeran 1947. godine, predstavlja se riječkoj publici u Muzeju grada Rijeke izložbom slika u koje je utkano iskustvo progonstva dječaka iz zavičaja, koje je obilježilo cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Izložba u Rijeci gostuje kao nastavak niza zapaženih gostovanja Muzeja Vojvodine u Muzeju grada Rijeke, koji rijetko priređuje umjetničke izložbe, ali su ovu prepoznali kao spoj umjetnosti, tradicije i života koji nas povezuje, kao prigodu za višestruke i višeslojne susrete, zemljopisne i civilizacijske. Riječ je o umjetniku čija životna sudbina u mnogome zrcali sudbinu ovih krajeva, a stvaralaštvo združuje iskustvo Istoka i Zapada. Za razumijevanje njegova slikarstva, obilježenog ratnim i poratnim traumama, važno je poznavanje njegove biografije. Odrastao je u obitelji u kojoj se susrelo više religija i naroda, u sredini u kojoj je svakodnevno komunicirao na pet jezika, dok nije deportiran u logor iz kojeg je s majkom preko Mađarske uspio pobjeći u Austriju. Ondje je najprije radio kao pekar, a potom još dugo kao radnik u ljevaonici željeza, makar je bio već afirmirani umjetnik. O tom svom burnom i neobičnom životnom putu i sâm je za gostovanja u Rijeci ispričao nekoliko crtica.
– U mojoj krvi izmiješalo se svega. Otac mi je bio Nijemac, mama iz Francuske, a otac joj je bio Židov, ali katolik. Imam i vaših gena, jer mi je jedna baka bila Dalmatinka. Moj djed se kao vojnik u Šibeniku zaljubio u lijepu kći seljaka iz Drniša, koji je prodavao na šibenskoj tržnici, i doveo je u Vršac, gdje sam proveo djetinjstvo. Ta je moja baka bila jako draga, svu slobodu mi je pružala. »Srce moje, dođi da te poljubim«, ozareno je govorila kad bi me vidjela. Ne znam je li bila Srpčanka ili Hrvatinka, prije udaje se prezivala Mijatović. A druga je bila kruta, Njemica: »Ruke na stol! Sjedi, šuti!« Inkomodirao sam je. I taj dualizam nosim u sebi! – kaže Hammerstiel.
Vršac i New York
Otac mu je bio umjetnik, ikonopisac, koji je slikarski zanat učio u Beogradu kod jednog akademskog slikara, ali od slikanja ikona nije mogao živjeti, pa je radio u obiteljskoj pekarnici. – U Vršcu nismo živjeli u kvartu s Nijemcima, nego u srpskom dijelu i dosta blizu Ciganima. Svakodnevno smo ljudima raznosili burek i kifle i posluživali na nekoliko jezika: njemačkom, srpskom, mađarskom, rumunjskom… Kada sam 1988. prvi put došao u New York i vidio sve te četvrti – talijansku, kinesku, židovsku … – osjećao sam se kao kod kuće. Pa ovo je kao u Vršcu!, pomislio sam. Odmalena sam naučio živjeti s brojnim nacijama. Robert Hammerstiel rođen je 1933. godine. Godine 1942. Wehrmacht je mobilizirao njegova oca Antona, a dvije godine zatim, nakon ulaska sovjetske i jugoslavenske armije u Banat, postao je svjedokom brojnih iseljavanja i stradanja njemačkog stanovništva. Od 1945. do 1947. zajedno s mlađim bratom Alfredom prošao je kroz tri jugoslavenska logora za folksdojčere – Dužine, Molin te Gakovo. U Molinu ponovno susreće majku od koje je razdvojen 1944. godine, a iz Gakova svi zajedno uspijevaju pobjeći u Mađarsku i potom prijeći u Austriju.
– Izvrsno sam govorio mađarski i to me je spasilo u susretu s jednom seljankom koja je posumnjala da sam švapsko dijete, ali sam je uspio zavarati. A do granice s Austrijom odveo nas je jedan ruski vojnik koji mi je dao i čizme, jer sam bježao bosonog – kaže Hammerstiel, pamteći da je bilo vojnika koji su mu pomagali i u logoru. – Poskrivećki su nam donosili hranu. Samo je politika loša, ne i ljudi – zaključio je.
Potresno svjedočanstvo
Svoju životnu priču i traumu 13-godišnjaka koji napušta rodni kraj opisao je u knjizi »O ikonama i štakorima – Jedno banatsko djetinjstvo 1939 -1949«. U tom potresnom svjedočanstvu iz ugla dječaka opisuje svoj doživljaj egzodusa, glad, strahotu, smrt najboljeg prijatelja Mišija, psa kojeg je ostavio u kući, majku koja brine o njemu i bratu. Ta sjećanja objašnjavaju i podrijetlo motiva koji se učestalo javljaju na njegovim slikama: psa, dvojicu ili trojicu dječaka – što je on sam s bratom ili najboljim prijateljem, te majku i baku koje prepoznajemo u ženskim figurama s maramom. Na jednoj slici trojica dječaka igraju se u pozadini, dok povorka ljudi nekamo odlazi, a Hammerstiel govori: – Taj prizor gledao sam kao dijete. Na putu za školu vidio sam vojnika kako tjera ljude na kolodvor. Znate li tko su bili ti ljudi? Židovi. Mnogo njemačkih Židova. Vidite, ovaj čovjek nosi kofer, a mi djeca se igramo u pozadini. A znate li kamo je otišao? U Auschwitz ! Tamo su ih odveli i sve ubili. Tako da moje iskustvo nije tako teško prema onome što su Nijemci radili.
Sve slike na izložbi, njih 59, dio su zbirke koju je Hammerstiel darovao Muzeju Vojvodine s kojim surađuje posljednjih deset godina i u kojem se danas čuva više od stotinu njegovih radova, a otvoren je i poseban dio stalnoga postava s njegovim djelima. Među njima se nalazi i veliki triptih posvećen svim majkama Drugog svjetskog rata, izjednačenih u svojoj boli i patnjama. To je i jedino platno na kojem im još vidimo lica, jer su ljudi na svim drugim slikama svedeni na monokromne siluete, depersonalizirane figure čiju fizionomiju opisuju pokret i držanje.
Ljudi u prvom planu
Hammerstiel je, kako ističu kritičari, razvio specifičan stil koji karakteriziraju plošna forma i maestralni kompozicijski odnosi, radikalno pojednostavljeni i na bitno svedeni oblici, te jarke boje koje su nakon boravka u New Yorku i susreta s pop-artom zamijenile tmurne tonove na radovima iz prijašnjeg razdoblja. No, ljudi su uvijek u prvom planu i središtu njegova interesa, pri čemu ga zanima ono univerzalno, općenito ljudsko, a gorka iskustva prikazuje bez gorčine i optužbe. Jedan je od najznačajnijih suvremenih austrijskih slikara i grafičara, o čijoj reputaciji govori i činjenica da je u Leopold muzeju 2006. imao veliku retrospektivnu izložbu, što je prvi put da je Leopold muzej napravio takvu izložbu jednom živućem slikaru, čiji život nije tekao lagodno ni u novoj domovini:
– Kad smo 1947. došli u Austriju bilo je teško. Za njih smo bili Balkanezi, dok su nas u Njemačkoj puno srdačnije primali. Po dolasku, radio sam kod seljaka i učio za pekara. Kao šegrt sam prodavao pekarske proizvode po kućama, ali od toga nisam mogao živjeti pa sam se zaposlio u ljevaonici željeza – prisjeća se Hammerstiel koji se s obitelji nastanio u Ternitzu kraj Beča. Vrativši se iz ruskog zarobljeništva, 1950. ponovno im se pridružio i otac koji ga je poučavao umijeću slikanja ikona, a osam godina kasnije, zahvaljujući nagradi koju je osvojio na natjecanju Austrijskog saveza sindikata, upisao je u Beču Umjetničku akademiju. Noću je slikao i učio, da bi danju mogao raditi i obrnuto, a dvostrukim životom slikara i metalca živio je sve do kasnih 1970-ih. Tada je doživio nesreću na radu, nakon koje je intervencijom s državnog vrha Njemačke i Austrije dobio premještaj na bolji posao.
Slikanje uz glazbu
– Jednom dok sam otvarao peć, željezo me opeklo po rukama. Bio sam teško ozlijeđen i to je ljude potaklo da mi pomognu. Kad sam 1974. u Zapadnom Berlinu imao prvu samostalnu izložbu, upoznao sam jednog pokrajinskog ministra koji je bio prijatelj Helmuta Schmidta, a kancelarova supruga je poznavala moj rad i cijenila ga. Čak je i kupila moje grafike, uspoređujući ih s radovima Käthe Kollwitz. Zahvaljujući tome uslijedila je intervencija iz Njemačke. Austrijskog kancelara Brunu Krajskog nazvao je predsjednik njemačkog parlamenta, da pita kako je moguće da radim takav posao, a ja sam za sve saznao od nadređenih. Kad sam se vratio na posao, dočekali su me s viješću da mi moraju dati premještaj!
Tako je Hammerstiel 1979. premješten u arhiv, koji je vodio do 1987. kada je otišao u mirovinu i godinu potom postao slobodan umjetnik. Izlagao je u galerijama i muzejima širom svijeta, dobio brojna međunarodna priznanja i nagrade, a osim slikanja bavi se i pisanjem. Veliku važnost u njegovu životu ima glazba, bez koje ne može slikati. Jedan cijeli ciklus – Zimsko putovanje – crteži su uz glazbu Franza Schuberta, a stvorio je i zaseban ciklus posvećen slikarskim velikanima. Slika i velegradske prizore, na kojima se katkad prepliću motivi zapadnjačkih katedrala i istočnjačkih ikona, a posebno se bavi i sakralnim slikarstvom. Između ostalog, nositelj je titule viteza i Ordena sv. Silvestra, koje mu je papa Ivan Pavao II. dodijelio 2005. godine. U rodni Vršac, prvi put nakon deportacije, vratio se 1971. godine, a 2010. u obiteljskoj kući njegove majke otvoren je i Muzej Roberta Hammerstiela.
