Pulski kipar Mario Devčić višestruko je nagrađivan i svjetski prepoznat umjetnik. Ove je godine okrunjen s dvama međunarodnim priznanjima: »Leonardo da Vinci Prize« osvojio je u travnju, a »International Prize Michelangelo – the Genious of Italy« uručen mu je u srpnju. Prvu je nagradu zaradio za cijeloživotni doprinos umjetničkom stvaralaštvu, a drugu za svoja kiparska postignuća. Uz to, njegova djela su obišla galerije i muzeje diljem svijeta gdje je prepoznat i cijenjen. Radovi su mu uvršteni u sedam knjiga, a u sklopu izložbe »Surrealism Now« su se prikazi Devčićevih skulptura vrtili na mnogobrojnim televizijskim ekranima na njujorškom Times Squareu.

Kipar i restaurator

Mario Devčić je pohađao Školu primijenjenih umjetnosti, završio je studij povijesti, a nekoć je bio i aktivni glazbenik – član metal bendova Nailed i Skepsis +, svirao je i s poznatim bendom Sepultura. Bio je jedan od pokretača metal festivala Goathell, i dugi niz godina nastupao na metal sceni. Nakon odlaska s glazbene scene, vratio se vizualnim umjetnostima, a osim što je postao kipar, radio je i radi kao restaurator. Jedan od velikih zahvata mu je bilo sudjelovanje u restauraciji katedrale sv. Stjepana u Beču 2012. godine, gdje je davao nov život i nužnu zaštitu gotičkoj kamenoj plastici crkve i skulpturi jednog od bečkih parkova. Trenutno je i vanjski suradnik Restauratorskog odjela Vodnjan-Juršići za broncu i keramiku. Pomagao je mladim umjetnicima u pripremama za upise na akademije, pa čak i dizajnirao grafike za videoigre.

Dosad neobjavljeni rad

Njegov opus leži negdje na granici nadrealizma, groteske, brutalnosti i horora. Koristi većinom »mixed media« tehniku, gdje se miješaju osnovne sirovine poput drva, kamena i gline, s modernijim metalima ili plastikom. Česti su motivi koji već pri prvom pogledu stvaraju nelagodu, tjeskobu, ili naprosto kuriozitet prema estetici ružnog. Sve to nastaje u njegovom slabo suncem osvijetljenom i skoro podzemnom ateljeu, čija mi je vrata otvorio i tako omogućio da vidim i prenesem srž njegova stvaralaštva iz samog epicentra otkud ono postaje realnost. U kreativnom kaosu Marijevog ateljea nalaze se neki njegovi već renomirani radovi, ali i nekolicina još neobjavljenih djela za čije smo prikazivanje dobili ekskluzivu.

Koji je bio vaš put do dobivanja ovogodišnjih nagrada?

– Dva mjeseca nakon Biennalea u Veneciji kontaktirala su me braća Russo, povjesničari umjetnosti i kustosi Muzeja »Leonardo da Vinci« u Milanu, da vide hoću li ući u konkurenciju. U konkurenciji za nagradu »Michelangelo« bilo je oko 70 umjetnika, a jedno 5-6 njih bili su kipari. Za »Leonarda« je bilo gotovo isto tako. Moji su radovi za tu prigodu objavljeni u knjigama »Contemporary Artists« i »Contemporary Prize Michelangelo«, koje su namijenjene kolekcionarima. Eto, »Leonardo«,» Michelangelo«… Skupljam Nindža kornjače.

Nekoć ste bili strastveni glazbenik. Kako se dogodila vaša transformacija iz glazbenika u kipara?

– Godine 2010. trebali smo ići na mini turneju. Bili smo u »Rocku« i ja sam rekao: »Ne mogu više ovako.« Došlo je do onog da se mora keširati brdo para, jer bez toga vani ne možeš uspjeti. Pogubio sam se nakon muzike, izgubio kompas. Ne znaš dalje – nema drugog. Sve sam bio dao u to i onda se sjetio koja mi je bila prva ljubav. Te iste godine sam napravio prvi kiparski rad.

Mario Devčić: »Aborted«

Dark nadrealizam

Kakve su bile prve reakcije na vaše radove?

– Brutalno dobre, i zato sam nastavio. Bio sam napravio prvu izložbu baš u Puli u »Mimozi«. Bilo je to puštanje glazbe plus izložba. Na biljarskom stolu su bile skulpture. To je bila kombinacija glazbe i kiparstva, dvije moje strasti. Uvijek se rado prisjećam te prve izložbe. Ali kad radim u Louvreu ne mogu tako, jer nisam sam…

Osim prve, ima li još koja izložba koje se rado sjećate?

– Poziv za izlaganje u Louvreu mi je bila najveća čast. To je bilo odmah do piramide u prvoj sali na desno od atrija, koja je baš napravljena za te skulpture. A onda su došle izložbe u Veneciji, Firenci, bijenala, izlaganje na izložbi uz stogodišnjicu Modiglianija koja je prošla svijet – New York, Rim, Hong Kong, London. Rado bih do Londona. Osim vlastite želje za izlaganjem u tom gradu ni moja djevojka ga još nije posjetila pa bi bilo obostrano zadovoljstvo.

Opisuju vas kao nadrealista. Slažete li se ili imate vaše viđenje?

– Nadrealist… Da. Ali »Dark nadrealizam« – mračni nadrealizam. Kao neka vrsta inspiracije su mi u tome izvorno bili Stanislaw Szukalski i Zdzislaw Beksinski, poljski umjetnici. Kod Beksinskog, na primjer, znaš njegove radove bez da znaš tko je on. To su svima nekako u podsvijesti poznati radovi. Svi su bazirani na realnosti koju je Poljska imala tijekom Drugog svjetskog rata – horor, stradavanje. A slično je bilo i meni, jer sam živio u doba našeg rata. Moj stari je bio u ratu – svakodnevno vidim podsjetnik toga. Uz Poljsku, sviđaju mi se umjetnici bivšeg istočnog bloka. A Zukalskog je otkrio Leonardo di Caprio, kako živi u nekoj oronuloj izbi, i na kraju je 2018. o njemu napravljen dokumentarac kao jednom od velikih umjetničkih genija 20. stoljeća! A kad mi ljudi kažu da sam sličan Gigeru, koji je Švicarac, to je totalno druga voda. On je »Bog i batina«, ali mi nije uzor.

Mario Devčić: »Complete me«

Gledajući u vaše radove, što mislite ili želite da promatrači vide, osjete?

– Prije svega želim da osjete. Radim morbidne stvari. Bavim se temama koje ljudi ne žele ni gledati. Nema tu oku lijepog aranžmana maslinovog drva, kamena… Tu je depresija, sjeta, panika. Želim da osjete ono čega se boje i zatomljavaju cijelo vrijeme, da im izvuče »jebeni« strah i da se suoče s njime.

Kad gledam neke od vaših skulptura, reklo bi se da je imaginarij iz nekog fantasy ili gaming lorea: »Diablo«, »Heroes of Might & Magic«… Ima li nešto u tome?

– Naveli ste baš neke koje nisam igrao, ali da, igrao sam ponekad videoigre i vidim poveznicu. Igrao sam »World of Warcraft«. Ali za mene nešto najjače što postoji su »Elder Scrolls«. »Oblivion« mi je bio »’aj bok« kad je izašao, nešto predobro. Nakon »Skyrima« sam prestao igrati, jer nisam više našao dobrih igara. Nisam gamer u pravom smislu riječi, ali fantasy, gaming, mjuza – mislim da to sve ide zajedno. Nije nerazdvojno, već se prirodno stapa. Takva vrsta umjetnosti, gaminga, alternative, metala, to me zanima. Ja sam dio te »otpadničke kulture« gdje se svi kuže. A sad je čak došlo do popularizacije toga među širom javnosti. Neki stariji to sve svode pod jednu kapu, pa makar sada metal bio 500 puta veći od nekih drugih »alternativnih« scena.

A mitovi?

– Znam pokupiti inspiraciju iz mitova, općenitih ili specifičnih. Slavenski poganizam… Jednom sam napravio brod koji predstavlja prelazak duša u Had preko rijeke Stiks. Ne začudo, zove se »River Styx«.

Osim izlaganja, prodajete li sve svoje radove?

– Svi su radovi na prodaju. Naravno, teško je staviti cijene i teško je pričati o novcima. Ovisi i o interesu kolekcionara.

Koji vaš rad smatrate najvrednijim?

– »Complete me«. Inspiriran je »Sarajevskim Romeom i Julijom«. Mladi par koji je ubijen tijekom opsade grada, a ostali su nepomaknuti tjednima, zagrljeni kako su pali.

Glazba

Kako nastaju vaši radovi?

– Automatizmom… Slušam glazbu, posebno »Wardrunu«, na čijem sam koncertu bio u Zagrebu. Većinom slušam te nordijske stvari – odlična glazba. Imam profesionalnu deformaciju, tako reći, da kad slušam Death Metal, na primjer, pjevam, pa onda dok stvaram radije puštam ambijentalnu ili dark glazbu. Znao sam slušati i klasičnu glazbu. Klasika mi je u obitelji. Majka mi je završila glazbenu akademiju, a stari mi je gitarist. Uglavnom, muzika je uvijek tu.

Možete li malo pobliže dočarati proces stvaranja putem automatizma?

– To je grana nadrealizma. Puštaš podsvijest da radi. Možda imaš ideju, ali nemaš skicu. »Trans« spika, rekao bih. Jer većina umjetnika radi skice. Meni moja glava ne da. Lagao bih ljude da radim tako. To radim na poslu, gdje se moram puno više truditi da bude točno. A ovo ide samo…

Višestruko ste nagrađeni svjetskim priznanjima, i izlagali ste u mnogim zemljama. A što je s lokalnom strukom?

– Jednostavno nemam doticaj s lokalnom strukom i nisam prepoznat, za razliku od običnih ljudi od kojih imam ogromnu potporu. Nekoć sam bio član nekih udruga, ali sam izašao. Imao sam dojam da sam odbijen i dugo sam se osjećao kao da me nisu doživljavali. Ali obični ljudi, oni nevezani uz institucije prepoznaju moj rad. Ali vidim da me sad pomalo i struka itekako prihvaća… Tu su i boemi s raznim prijedlozima, a koji i ne dođu na izložbu. One koje pak moram posebno pohvaliti su Grad Pula i Turistička zajednica Pule koji su mi pomogli sa sredstvima za kotizaciju za Biennale u Firenci. Narod smo koji voli kukati… Obišao sam svijet i mislim da ne cijenimo dovoljno svoju zemlju. Meni je ovdje super.

Spomenuli ste boeme. Što smatrate da boem zapravo jest?

– Boem? Ti si boem. Nisi na silu poseban, nego si drukčiji. Ne znači da ne funkcioniraš u društvu. Boem se ponekad kod nas percipira kao nekakav »pijanica«. Ne – nije. Imaš svoj svijet!

Sada kada ste tu za stalno, hoćete li ipak izlagati u Puli, Hrvatskoj?

– Da. U pregovorima sam za jednu izložbu u Puli, a kada bude dogovorena, bit će objavljeno. I neće biti lažnih boema.

Ovo nije sport

A što je s mladim ili potencijalnim umjetnicima. Imate li koji savjet za njih?

– Gle, za mjuzu su govorili »Nemoj krenut«. Ali moraš stvarati. Ako to voliš, idi. Posao kreće tek nakon škole. Tamo te formiraju, ali ti ne kažu kako napraviti, naći agente, kako doći do ovdje.

Bez toga, izgleda, ništa. Treba se potući s još dva milijuna drugih umjetnika da nađeš prostora za sebe. A onda je tu i marketing. Ružno je kada uspješni ljudi neće niti dijeliti svoje kontakte. A ovo nije sport, nema tu konkurencije. Mladi se sablazne kada vide da se, na primjer, mora platiti kotizacija za izlaganje. Platiš da te se vidi, i još ti na kraju kažu »ne«. Moraš uložiti novaca i živaca da bi išao dalje u tome.

Smatrate li da je umjetnost postala industrija?

– Da, to je neka vrsta industrije. Ali ja si neću dopustiti kolotur. Ne radim industrijski – serijski. Ovo je samo zbog mene!