Izložba Duje Jurića

Psovke skrivene kao špijunske šifre

Maja Hrgović

Latinski natpis referira se na uzdignuti srednji prst – detalj s izložbe / Snimio Denis LOVROVIĆ

Latinski natpis referira se na uzdignuti srednji prst – detalj s izložbe / Snimio Denis LOVROVIĆ

Jurić je umjetnik kojemu je od odašiljanja poruka možda i više stalo do forme u koju je poruka uobličena. I ovaj ciklus ima neke odlike njegovih prijašnjih pedantnih istraživanja repetitivnih geometrijskih obrazaca



ZAGREB  Umjetnik Duje Jurić svojim novim slikarskim ciklusom »Psovke« nastavlja veliki niz autora koji su, od Kamova naovamo, bili očarani blasfemičnom, katarzičnom snagom psovke. Njegov novi ciklus radova, predstavljen na izložbi koja je preksinoć otvorena u zagrebačkom HDLU-u, obuhvaća petnaestak slika većih formata na kojima su, od vrha do dna, ispisana »benigna« latinična slova – međutim, dešifriranjem slova obilježenih nakapanom tintom, otkrivaju se psovke – ludički zaigrane, subverzivne, provokativne, a tako poznate.


   Koncept je jednostavan, a poanta – ako je uopće ima – može se različito interpretirati. Jurićeve »šporke« pokliče (u koje uključuje »tri materine« i široki dijapazon glagola koji označavaju spolno općenje) možemo čitati kao drčni otpor represivnom sistemu, kao nemušto iskaljivanje privatnih frustracija, kao odušak od civilizacijskog imperativa lijepog ophođenja, kao grandioznu objavu isteka strpljenja svake vrste, kao radosno uživanje u transgresiji…   

Autoritet i kontrola


– Psovanje se idiomatski povezuje s kočijašima, kojih već odavno nema po ulicama, a to je samo jedan od pokazatelja kako se jezične navike mijenjaju daleko sporije od društvene zbilje. Kao socijalno-kulturna pojava, psovka se može poimati na različit načine, od toga ju se smatra jezikom potlačenih i obespravljenih, simboličkim nasiljem koje je jedino utočište onih kojima je nasilno uskraćen svaki drugi oblik otpora, do toga da ju se smatra privilegiranim oblikom blasfemije – kaže Tomislav Brlek, koji ističe da je psovanje uvijek povezano sa sistemom autoriteta i kontrole.   

No, Duje Jurić je umjetnik kojemu je od odašiljanja jednoznačnih, dopadljivih poruka možda i više stalo do forme u koju je poruka uobličena. I ovaj ciklus ima neke odlike njegovih prijašnjih pedantnih istraživanja repetitivnih geometrijskih obrazaca: pronalazio ih je u grafičkim prikazima javnog gradskog prijevoza koji su se mogli »čitati« i kao krvožilni sustav ili kao splet elektroničkih sinapsi na dijelovima kompjutorskih matičnih ploča (takav je rad izložio na zidu kafea Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu).


   Ovaj put psovke su sakrivene kao šifre među urednim slogovima nepovezanog teksta, među nasumično odabranim, ali uredno posloženim slovima. Način na koji promatrač traži psovke u toj apstraktnoj masi slova podsjeća na način na koji se u filmovima o talačkim krizama čitaju pisma otmičara, sastavljena od slova izrezanih iz naslova u časopisima.   

Slika govora


– Kako je pokazao Bahtin, i verbalno je predočavanje jezika uvijek isključivo stilizacija, upravo slika govora, a nikada govor sâm. Slika pak koja, ne samo što sadrži tekst, nego se i sastoji isključivo od slovnih oblika, promatrača neizbježno dovodi u interpretativni raskorak, dovodi ga u situaciju interpretativne neodlučivosti, pokazujući kako je pitanje svakog slikarstva – Što zapravo vidimo? – uvijek tek funkcija elementarnijeg pitanja – Kako gledamo? – zaključuje Tomislav Brlek.




   Duje Jurić je rođen 1956. godine u Rupama. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, klasa profesora Vasilija Jordana, 1981. godine. Od 1999. radi na istoj akademiji kao docent, a zatim i redovni profesor na Slikarskom odsjeku. Dobitnik je nagrade »Vladimir Nazor« za godišnja postignuća na području slikarstva, a od 1984. priređeno je njegovih 70 samostalnih i oko 150 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.


   »Psovke« u HDLU-u mogu se pogledati do 1. ožujka.