Na izložbi u Malon salonu umjetica samu sebe izlaže kao radnu snagu te kroz govor u prvom licu oslikava katastrofalno stanje na tržištu rada, a izložbom ujedno ukazuje na nedovoljno otvaranu temu egzistencijalne ugroženosti suvremenih hrvatskih umjetnika
RIJEKA » Dobar dan! Recite mi dal vas možda interesira da se poslikate dolje, pošaljete mi mms-om, a ja vama 200 kuna na tekući uplatim!
Tako glasi jedna od SMS poruka upućenih riječkoj umjetnici Milijani Babić koja će se sutra u 20 sati u Malom salonu publici predstaviti izložbom »Tražim posao« koja dolazi kao završni dio projekta njezinog istraživanja domaćeg tržišta rada, te pozicije umjetnika na njemu, što ga je prije godinu i pol dana počela novinskim oglasom »Vizualna umjetnica hitno traži bilo kakav posao«.
Citirana poruka samo je jedna u nizu perverznih ponuda što ih je primala u tom razdoblju, a publika će ih moći vidjeti ili poslušati na izložbi. Jer umjetnica je telefonske razgovore s potencijalnim poslodavcima snimala, a pripremila je i transkripte njihovih SMS-ova.
Do posla »preko veze«
– U više od 90 posto slučajeva posao su mi nudili nudili muškarci koji u svojim perverznim ponudama nisu posustajali ni kada bih im objasnila što je to vizualna umjetnost. Zanimalo ih je do kuda se opis tog posla može protegnuti. To me je iznenadilo, jer nisam očekivala da će sumnjive ponude dominirati baš u toj mjeri – kaže Milijana Babić.
Na taj način umjetnica je došla do zanimljivih saznanja o odnosima ponude i potražnje na tržištu rada, te vrednovanju pojedinih poslova. Tako se, primjerice, za eskort pratnju muškarca preko vikenda može dobiti tisuću eura, dok agencija koja organizira poslove čišćenja zgrada čistaćicama plaća 100 kuna po zgradi u mjesec dana, neovisno ima li ta zgrada dva ili dvanaest katova!
Umjetnica je neke poslove, nađene preko oglasa i prihvatila, a jedan od njih bio je upravo posao čistačice. Osim na tom, izrabljivački pristup osjetila je i u poslu distribucije reklamnih materijala, koje je po naputku poslodavca morala stavljati u poštanske sandučiće unatoč prosvjedima stanara. Na ovom je poslu zbog toga zaradila i udarac, a unatoč silnom trudu nije ni dopola ispunila normu koja podrazumijeva da reklamni letci tijekom dana dospiju u sandučiće svih stanovnika jednog kvarta, u njezinom slučaju Zameta.
Milijana Babić iskušala se i u konobarenju, promoviranju proizvoda u trgovačkim centrima, a najbliže svojoj struci zaposlila se kao čuvarica izložbe. Taj je posao dobila »preko veze« u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Rijeke, za 13 kuna po satu, a na isplatu je čekala puna četiri mjeseca, koliko je i HDLU čekao da novac dobije od Grada. Na kraju svega još je deset posto zarade morala dati studentici preko čijeg je ugovora radila.
Telefonski razgovori, poslovni sastanci, kao i različiti poslovi koje je prihvatila, dokumentirani su audio, foto i video zapisima koji će biti predstavljeni na izložbi. To je ujedno i prvi samostalni nastup Milijane Babić u organizaciji riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
Frustrirajuće stanje
Prema riječima kustosice Ksenije Orelj, umjetnica u ovom inovativnom, smionom te vremenski i energetski zahtjevom projektu samu sebe izlaže kao radnu snagu te kroz govor u prvom licu oslikava stanje na tržištu rada. Njezino tijelo postaje slika radnih i rodnih odnosa te medij iskazivanja bespoštednosti ekonomskog principa. Direktno progovara o neizvjesnoj sudbini velikog dijela stanovništva podvrgnutog fleksibilnim uvjetima rada, bez izgleda za stalno zaposlenje, regularno radno vrijeme, adekvatnu naknadu i radnička prava. No, ujedno projektom ukazuje na nedovoljno otvaranu temu egzistencijalne ugroženosti suvremenih hrvatskih umjetnika, čiji je opstanak primarno moguć uz vanjske izvore zarade.
Upravo ta frustracija vlastitom strukom i stalnom borbom za egzistenciju, prema riječima same umjetnice, bila je i osnovna motivacija za realizaciju projekta »Tražim posao«. Po mišljenju Milijane Babić, nepovoljna pozicija umjetnika posebno je izražena u sferi vizualne umjetnosti, a najgore je što se podržava »iznutra« kroz očekivanje da se radi besplatno, unutar samih umjetničkih institucija.
– Već pet godina radim kao vanjski suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti, gdje po godinu i pol dana čekamo honorare, što znači da se ne možemo prehraniti ni umjetničkim radom, ni radom u institiciji, kazala je umjetnica koja za četvrtak 20. rujna, u 18 sati, priprema i razgovor s publikom.