Mladi kipar Nikola Vrljić, jedan od najuspješnih u svojoj generaciji, predstavlja se riječkoj publici samostalnom izložbom u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, posljednjom dionicom na velikoj izložbenoj turneji koja je započela u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a do Rijeke je stigla preko Splita, Labina i Vukovara.

   Na izložbi je predstavljeno devet od ukupno četrnaest radova iz ciklusa »Cirkus!« što ga je stvarao protekle četiri godine, a mnogi su ga prepoznali kao metaforu društva u kojem živimo i pridali mu političke konotacije, iako autor tvrdi da uopće nije imao takve namjere. U središtu njegova zanimanja stoji čovjek, pa i ovaj ciklus opisuje kao studiju suvremenog čovjeka u njegovim različitim izdanjima i stanjima.

   Svojedobno, mladi je kipar za Sabor napravio bistu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pobijedivši na natječaju u konkurenciji s mnogo poznatijim kolegama. U sadašnjem postavu nema političkih portreta, ali neke figure ipak neodoljivo podsjećaju na karaktere koji sudjeluju u domaćem političkom cirkusu.

   Jedna od skulptura pod nazivom »New Balance« prikazuje nagu figuru krupnog ćelavog muškarca s rukama prekriženim na prsima. Vrljić joj je podario sposobnost da glavu zamijeni i drugom, već prema potrebi i zahtjevu trenutka kojemu se želi prilagoditi.

   – Zamjena glava na skulpturama nije nikakva novost. U antici su to redovito radili kako su se mijenjali vladari, jer im se nije isplatilo raditi nove grdosije od kipova. To je, naravno, govorilo o novoj vlasti, kao što i ovdje govori o promjeni stava i mišljenja – kaže Vrljić koji je jednu glavu napravio sa a drugu bez motiva šahovnice.

   Tu je i robustan momak Radovan, u kratkim hlačama i s tetovažom na leđima, jedini uz majmunčića Renea kojem je autor nadjenuo ime i opisao ga. »On je mlad, zgodan, jak, ali malo zapušten, pun potencijala, no razmažen i definitivno uvrijeđen. Njegovo ime je Radovan i dio je repertoara skulptura u kojem studiram ljudska stanja, tijelo i društvene uloge«

Ljudi u pozama životinja

Radovan djeluje umišljen, ali i pomalo ograničen, a Vrljić kaže da ga je zamislio kao neku kombinaciju gusara i turista. Ime je pak dobio prema Majstoru Radovanu, a tetovaža na leđima motiv je preuzet s čuvenog portala trogirske katedrale što ga je isklesao u 13. stoljeću.

   Izložene skulpture uglavnom su izvedene iz akrilne smole, uz poneku od terakote, a samo figura živahnog majmuna kapucinera koji se zlurado smije izlivena je bronci.

   – Majmun ima ljudsko ime i odjeven je poput čovjeka. Dao sam mu ljudske osobine, jer ih majmuni često imaju, a vrijedi i obrnuto. Pomalo je nezgodnoga karaktera. Ima opaki cerek, izgleda zločesto, a ruku je ispružio u gesti prijetnje pištoljem, kao da je spreman zapucati na svakoga tko mu se nađe na putu. No, ne treba ga shvatiti ozbiljno, jer ipak se radi samo o majmunčiću – kaže Vrljić koji je ovaj ciklus nastavio na prethodni, u kojem se bavio ljudima i životinjama:

   – Kad ljude želimo uvrijediti ili im komplimentirati često im pridajemo životinjske osobine, a uspoređujemo ih i po izgledu. S druge strane, svoje kućne ljubimce često nazivamo po ljudima, a ponekad ih tako i tretiramo. Bilo mi je zanimljivo staviti ljudska tijela u poze određenih životinja, tako da poprime njihov karakter i veličinu, kaže umjetnik koji kao krunu tog ciklusa izdvaja figuru čovjeka-medvjeda predstavljenu na X. trijenalu hrvatskog kiparstva 2009. godine.

   – Bila je to ljudska figura s produženim rukama i skraćenim nogama, poput čovjeka za kojeg biste u prolazu rekli da izgleda kao medo. Kad sam ga vidio u Gliptoteci pomislio sam kako bih rado napravio izložbu u tom prostoru, jer je vrlo zahvalan za skulpturu, rustičan i industrijski. Ravnateljica Ariana Kralj objeručke je prihvatila prijedlog kojeg je podržala kustosica Barbara Vujanović, a prva ideja je bila da izložbu napravimo 2012. godine. No, sve se je proteglo do proljeća ove godine, što mi je zapravo drago jer imam osjećaj da su skulpture sazrijele, kaže umjetnik koji je priliku da samostalno izlaže u Gliptoteci shvatio kao kompliment, a pogotovo ako su točni medijski navodi da je najmlađi kipar ikad koji je dobio takvu priliku.

   Vrljić je rođen 1980. godine, a kiparstvo je 2007. diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnik je Rektorove nagrade i nekoliko natječaja za skulpture u javnim prostorima. Natječajima uglavnom osigurava egzistenciju te mogućnost da slobodno stvara izložbe poput aktualne.

   Između ostalih, među protagonistima »Cirkusa!« možemo vidjeti autoportret umjetnika u tijelu patuljka, za koji kaže kako je nastao iz težnje za potpunom preobrazbom.

Skulpture ima premalo

– Htio sam se posve promijeniti. Želio sam napraviti manju skulpturu u ljudskoj mjeri, ali da to ne bude dijete, već odrasla osoba. Tako sam došao na ideju da to bude patuljak, koji me je zaintrigirao i zbog činjenice da su na dvorovima vladara patuljci uz dvorske lude uživali slobodu govora i izražavanja kritike bez posljedica. Zahvaljujući svojoj fizičkoj distorziji bilo im je dopušteno da komentiraju i distorziju društva, kaže Vrljić koji, stavljajući se u njegovu poziciju, preuzima istu ulogu.

   – Sebe nikako ne shvaćam kao angažiranog umjetnika, pa takvo značenje ne bih pridavao ni ovoj izložbi. U njoj svakako ima opažanja društva, ali to je više pikanje po epidermi, bez ikakvih političkih konotacija. Možda ljudima tako izgleda, zbog humora i jednog ironijskog odmaka, ali to sam ja: od groteske jednostavno ne mogu pobjeći. Ciklus sam objedinio nazivom »Cirkus!« jer je taj pojam oduvijek bio metafora suvremenog života, a činio mi se prikladan i zbog putujećeg karaktera izložbe, kaže umjetnik koji bi neke od izloženih figura rado vido i u javnom prostoru:

   – Bronca je preskup materijal da bih u njemu samostalno odlijevao skulpture, ali ne gubim nadu da će se netko i za to zainteresirati. Moja konačna ambicija je da skulpture koje radim zažive u javnom prostoru, da žive s ljudima, a kada bih mogao birati koje postaviti, odlučio bih se za patuljka i Radovana. To su mi dva najdraža rada i mislim da bi definitivno odlično izgledali u bronci. Mogu ih zamisliti u nekoj urbanoj situaciji, ali i usred šume, kaže umjetnik koji smatra da se skulpturi u javnom prostoru pridaje premalo značaja:

   – Ukupno gledano, skulpture je premalo, a od svih koje postoje previše je spomeničke plastike. Naravno da je ona imala svoju svrhu i još je uvijek ima, makar sve manje, ali nam fali neke ulične skulpture koja ne bi imala nikakvu političku ili memorijalnu obojenost, nego bi bila postavljena za užitak ljudima ili eventualno provokaciju. To je smjer u kojem bih volio ići, iako živim od spomeničke plastike jer se jedino takva uspije realizirati. No živim s nadom da će se i to početi mijenjati – kaže Vrljić koji je imao priliku realizirati i nekoliko skulptura u javnom prostoru, a kao najdraže izdvaja tri postaje Križnog puta na Srđu te skulpturu Djeda Neumijke i Lutonjice Toporka u Slavonskom Brodu, realiziranu u sklopu projekta »Brod – grad bajki« s idejom da se gradski prostori oplemene likovima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić.