RIJEKA » Kao uvertira u izložbu »Ekstravagantne godine« koja se bavi starošću, a bit će otvorena idućeg utorka, sinoć je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorena izložba »Blinde Date, Rijeka 2013/2014.« na kojoj autorica Jadranka Kosorčić predstavlja seriju portreta ljudi starije životne dobi. Kosorčić je u Rijeci portretirala niz poznatih lica iz javnog života grada, te nekolicinu umirovljenika iz Doma za starije i nemoćne osobe u Voloskom, a sa svima je i razgovarala, pa integralni dio rada predstavljaju i prateći audio zapisi u kojima oni pričaju o Rijeci ili iznose osobne ispovjesti.

   Na izložbi je prezentirano ukupno 30 radova, a Branka Arh, Giacomo Scotti, Nikola Kraljić, Vjekoslav Vojo Radoičić , Erminio Majkus, Zvonimir Kamenar, Ervin Debeuc, Gordana Petrović, Zoran Licul – samo su neki od portretiranih Riječana.

   No, suprotno očekivanjim s obzirom na temu izložbe, svi izgledaju vrlo mladoliki, u mnogim ih je slučajevima veoma teško prepoznati, a međusobno si i pomalo nalikuju, jer im oči počesto izgledaju jednako. Prema objašnjenju autorice, koja je slične serije radila u Splitu, Londonu, Berlinu, Münchenu, Malmeu i New Yorku, gdje je do osoba koje će portretirati dolazila putem novinskih oglasa ili zaustavljanjem nepoznatih ljudi na ulici – riječ je o seriji bezvremenskih analitičkih crteža za koje realne godine i realan izgled nisu bitni, već je naglasak na osobnosti. Za autoricu je bitnije od realnog prikaza bilo prepoznavanje vlastitog identieta u osobama koje portrerira, a njihove oči možda izgledaju jednako, ali tako je i u prirodi, gdje tek minimalne razlike karakteriziraju pojedine osobe.

   Prema riječima ravnatelja Muzeja Slavena Tolja, ovi su radovi uistinu na rubu amaterskog crteža uličnih crtača, ali upravo to je strategija koju je autorica odabrala u realizaciji projekta, portretirajući nepoznate osobe na ulicama različitih gradova. Njezin crež je naivan, kao što su naivni i Venuccijevi portreti u zbirci Muzeja, koji dokumentiraju jedno vrijeme i ljude u njemu. Na svoj način to isto radi i Jadranka Kosorčić čiji je projekt rezultirao s 30 portreta i 60 sati snimljenog materijala o memoriji grada.

   Način na koji je autorica struktirirala projekt, omogućio je da se ispuni najveća vrijednost izložbe, a to je – kako ističe Tolj – komunikacija i dijalog sa zajednicom. Kustosi su bili prisiljeni izaći na ulicu, komunicirati s ljudima iz klubova i domova umirovljenika i realno se suočiti s problemom o kojem izložba govori, umjesto da se njime bave tek konceptualno. U takvom dijalogu mijenja se i predodžba ljudi o Muzeju, jer on prestaje biti mjesto bez doticaja s njihovim stvarnim životima.