Izložba fotografija u Laubi

"Misinterpretations" Kristiana Kožula: Antropološka studija našeg teatra apsurda

Maja Hrgović

Svaka od Kožulovih insceniranih fotografija tiče se nekog događaja koji je bitan za politiku i društvo područja bivše Jugoslavije od devedesetih naovamo i mitova koji su distorzirani i izobličeni onako kako se to obično dogodi u igri »gluhi telefon«. Na ta se pogrešna tumačenja odnosi naziv izložbe



ZAGREB - Fotografije Kristiana Kožula iz njegova novog ciklusa »Misinterpretations«, što je postavljen u zagrebačkoj Laubi, moraju se gledati izbliza i s velikom pomnjom. Tako zahtijevaju stotine detalja skrivenih na ovim velikim formatima: girlanda od zvjezdolikih izreza sličica akcijskih artikala iz kataloga trgovačkih centara; talog kave u prevrnutim šalicama u kojima kao da je netko gatanjem iščitao zlokobno predskazanje pa su s ukletog mjesta maločas u očaju pobjegli ljudi koji su se susreli sa svojim sudbinama; sličice Majke Božje povješane na nekakve prozirne cjevčice razapete nad začudno velikom količinom prazne plastične ambalaže, kao bizarno božićno drvce u stanu vjerskog fanatika-skupljača boca. 


 Predaja odgovornosti


Tu su još: vješalica za kapute, stari naslonjač s retro čipkanim »tabletićem«, konzerve i špageti, orijentalni sag, kičaste zidne foto-tapete s motivom palmi i zalaska. Sveprisutni talog kave i žućkaska masa nalik povraćotini, prljavština koja kao vezni materijal ujedinjuje ove pomno aranžirane, vizualno raskošne setove – tu su s razlogom. Ona je treći ugao trokuta Kožulovih umjetničkih nagnuća, uz kič i camp – ta je prljavština simbolička poveznica s grubom realnošću, s društvenim neuralgijama koje su temelj ovih inscenacija. 


  Na fotografijama su posljedice počinjenih djela: pojedene (i povraćene?) konzerve, prevrnute šalice. Ali počinitelja nema na vidiku. 




  – Htio sam ovime, ustvari, reći nešto o predaji odgovornosti, o sklonosti da kažemo »netko je nama zakuhao stvar« – ističe umjetnik. 


  Svaka od fotografija tiče se nekog događaja koji je bitan za politiku i društvo »Ovih Prostora«, odnosno područja bivše Jugoslavije od devedesetih naovamo – ustvari, tiče se mitova koji su usmenim prenošenjem nekih događaja distorzirani, uvećani i izobličeni onako kako se to obično dogodi u igri »gluhi telefon«. Na ta se pogrešna tumačenja odnosi naziv izložbe. 


  Ishodišta tih procesa, stvarni događaji, Kožulu su manje bitni od onoga što je kolektivno izmaštana nadogradnja. Rad »Napkin«, kojim dominiraju hrpe loptica od zgužvanih salveta, prema umjetnikovim se riječima izrodio iz mitskog susreta Franje Tuđmana s Paddyjem Ashdownom koji ga je naveo da mu na salveti ilustrira etničku podjelu Bosne i Hercegovine. Druga fotografija posveta je mitu o gastarbajterima koji – da bi što više novca zarađenog fizičkim radom ostavili po strani (i kao u pjesmi »Zabranjenog pušenja« kupili kuću i zavist sela prekrasnim bijelim švapskim autom) – u asketskim radničkim nastambama po inozemstvu jedu jeftinu pseću hranu.  

Kožulova diorama


Ikonografski jako bogata i vizualno raskošna, kako ju je na otvorenju okarakterizirala Jasna Jakšić, ova izložba funkcionira kao antropološka studija naših sadašnjih i bivših naroda i narodnosti. 


  – Kožulova diorama, posredovana fotografijom, postaje antropološka studija teatra apsurda i trodimenzionalna potvrda pobjede usmene predaje nad pisanom poviješću, veli Jakšić. 


  Ipak, trodimenzionalnost koju nam Kožul predstavlja posredstvom fotografije neće zadovoljiti sve posjetitelje ove intrigantne izložbe. »Htjela bih još: vidjeti proces nastajanja ovih diorama, vidjeti kako gradite kulisu, kako ona raste i puni se. Htjela bih to vidjeti uživo« – rekla je jedna gošća otvorenja. Razumljiva je ta glad za izravnijim pristupom Kožulovu radu koji je pokazan samo kroz fotografiju koja dokumentira posljednju njegovu fazu. Uskratiti grubi proces ovako jedinstvene i raskošne umjetnosti čini se gotovo nepravedno i sebično. No, čak i na nagovor kustosica iz Laube, Kožul ostaje pri svome i kaže da nešto poput privremenog preseljenja ateljea u prostor galerije – ne dolazi u obzir. 


  Kristian Kožul rođen je u Münchenu 1975. godine. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, a izlagao je od Izraela i Finske do Njemačke i SAD-a. Počeci njegova rada vezani su ponajviše uz medij videa, da bi se kasnije okrenuo kiparstvu. Izložba »Misinterpretations« otvorena je do 31. studenoga.