Izložba ''Tko je protjerao tišinu? Srca venu'' u Malom salonu

Minuciozno izvedena tišina Damira Babića

Miljenko Marin

U novom ciklusu slika, izvedenih u tehnici ulja na platnu, autor pažnju posvećuje tišini kao prostoru koji nas može dovesti do dubljeg razumijevanja stvarnosti



RIJEKA » Bez velikog protokola, bez službenog govora, nekako u tišini i u skladu s naslovom »Tko je protjerao tišinu? Srca venu« otvorena je u Malom salonu u Rijeci samostalna izložba slika Damira Babića. Ali u nazočnosti velikog broja zadovoljnih poklonika njegovog likovnog izraza i slikarskog umijeća.


   Babić se predstavlja novim ciklusom slika – izložio je deset minuciozno izvedenih radova velikog formata – koji je nastajao prošle i ove godine, s motivima šuma, stabala, lišća u koje je ovoga puta ukomponirao i ljudske likove. Samo dvije slike odudaraju od tog osnovnog tona – jedna s motivom kamena pejzaža i cvijeta, naslovljena »Mjesec je od sunca« i druga s motivom šest labudova koje je slikar opazio u bakarskom zaljevu, naslovljena »Otvoreno srce«.


  

Posrednici tišine


Sličnu tematiku stabala i šuma, ali bez ljudskih figura, Babić je izlagao prije otprilike dvije godine u galeriji »Juraj Klović«. U ovom pak ciklusu autor pažnju posvećuje tišini kao prostoru koji nas može dovesti do dubljeg razumijevanja stvarnosti – stoji u najavi izložbe. 


   U tekstu svedenom na osam teza koje prate izložbu o tome piše i sam autor i na neki način pojašnjava svoje motive i porive: »Ako nije izrasla iz Tišine, svaka se misao pridružuje rastućoj buci svijeta. Nije li ogrnut Tišinom, svaki je osjećaj privid«; ili »Sve duguje svoje porijeklo Tišini. Negdje je ona skrivena, a negdje se izravnije pokazuje. Neodvojiva je od lijepog«; ili »Kada se udalji od vlastite Tišine, um više ne stvara i ne zamjećuje ljepotu. Ni unutra, ni ‘vani’. Gradi svijet u kojem obiluje ružno. Zatim mu se ne svidi ono što opaža, pa napada vlastitu tvorevinu. Tako ružoća opstaje i raste«.    Kao posredinici tišine prisutni su pak ljudski likovi, autoportreti ili portreti Babiću vrlo bliskih ljudi, ukomponirani diskretno pri dnu slike, u uglu ili negdje po strani…    Poetični su i naslovi njegovih slika, neki u formi pitanja, drugi u formi stava: »Gdje si dosad bio?«, »Što je zapravo stablo?«, »Gdje svijet prelazi u stvarnost?«, ili »Vidiš da se nemaš čega bojati«, »Sve je to jedan dah«, »Svaki pogled je unutarnji«…   

Paleta boja




Publiku pak fascinira Babićeva izvedba – ti golemi formati, otprilike 130 puta 180 centimetara, minuciozno su i precizno ispunjeni do detalja kod kojih ništa nije prepušteno slučaju. S jedne strane narativne, a s druge kontemplativne, Babićeve slike izvedene u tehnici ulja na platnu, na prvi pogled izgledaju gotovo monokromatske, sve u nekim sivkastim tonovima i nijansama, da bi se tek pažljivijim zagledanjem vidjela prava paleta boja – smeđih, crvenkastih, zelenkastih, ružičastih tonova. Babićevi pejzaži s druge strane na prvi pogled djeluju gotovo hiperrealistički, da bi se tek kasnije uočio odmak od hiperrealizma i jedan potpuno zaseban i njemu svojstven stil.


   Damir Babić (1962) diplomirao je 1991. godine slikarstvo u klasi profesora Đure Sedera, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Do sada je izlagao na petnaest samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, a trenutno živi i radi u Rijeci. Zanimljivo je i to da je Babić u studenome 2011. godine s jednim svojim golemim diptihom s motivom stabla sudjelovao na prvom Bijenalu slikarstva HDLU-a u Zagrebu. Nakon završetka izložbe to je platno »nestalo« – umjetnik ga nikad nije dobio natrag i do danas mu nitko nije ušao u trag…