Sretan spoj Bourekovih jarko obojenih žena i momaka, i Meštrovićevih odmjerenih skulptura u atelju u kojemu je živio i radio, proizvodi upravo začudno živahan i svjež kontrast
ZAGREB Da su skulpture Zlatka Boureka iz ciklusa »Bećarska rapsodija« postavljene u neki od uobičajenih galerijskih prostora, umjesto u Atelijer Meštrović na zagrebačkom Gornjem gradu – ne bi toliko došla do izražaja njihova vrckava zaigranost, eksplozivni kolorizam i »žovijalno potenciranje tjelesnosti« koje u tim skulpturama zamjećuje autorica neobičnog postava Barbara Vujanović. Ovaj sretan spoj Bourekovih jarko obojenih žena i momaka, i Meštrovićevih odmjerenih skulptura koje napučuju atelje u kojemu je živio i radio, proizvodi upravo začudno živahan, svjež kontrast.
Nije prvi put da Bourek poduzima invaziju u Meštrovićev svijet: uspjeli izlagački eksperiment već je priređen u Splitu prošlog ljeta. Za razliku od ovog »sučeljavanja« koje je više komornog karaktera, ondje je bilo prostora za izlaganje Bourekovih radova i iz područja animiranog filma, teatra i slikarstva.
– Klasična Meštrovićeva poetika, napojena prije svega Mediteranom kao izvorištem grčke, rimske, kršćanske tradicije iz koje crpi ideje za formu i sadržaj, nasuprot Bourekovoj poetici koja također poznaje klasičnu tradiciju, ali je nadograđuje i mijenja, katkada do neprepoznatljivosti – opisuje Barbara Vujanović ovaj bujni kiparski duo.
I kroz srodno razmatranje volumena, i kroz odmetnički otklon od dostojanstvene smirenosti Meštrovićevih djela, Bourek uspostavlja ravnopravan dijalog s jednom od najistaknutijih figurativnih poetika dvadesetoga stoljeća. Čini to ogoljenim grudima svojih snaša, raskošnih tamnoputih žena u drskim pozama, svojim anđelima, dunjama i jabukama, a najviše optimističnim slavljem života koje isijava iz skulptura. Naziv »Bećarska rapsodija« točan je i precizan opis ugođaja ove nesvakidašnje izložbe koja će do 30. siječnja 2011. biti otvorena u Mletačkoj 2. »Bećarska rapsodija« ima još jedan sloj – onaj etnografski, narativni, koji govori o širina autorova promišljanja teme: u Meštrovićevom ateljeu postavljene su tako zgodne kutije s vradžbinama, duhovite pošalice, pučka vjerovanja.
– Posve je očita dodirna točka ovih dvaju autora: neprestana okrenutost figuraciji, ističe Vujanović.
