Vjerojatno najzanimljivija samostalna izložba koja je ovog ljeta bila postavljena u Zagrebu, ona je kipara Dalibora Stošića u Gliptoteci HAZU-a. Zove se jednostavno »Skulpture«, a okuplja radove koje je ovaj cijenjeni umjetnik radio unazad četvrt stoljeća, sučeljavajući poetični svijet divlje (mrtve) prirode s hladnom zapadnom civilizacijom. Ovi dinamični kontrasti djeluju iznenađujuće i začudno, a u njima se možda mogu prepoznati i oprečnosti dvaju gradova za koje je kipar životno vezan: Splita u kojem je rođen i Pariza u kojemu je odrastao.

Dalibor Stošić diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1984. i na Akademiji likovnih umjetnosti 1987. godine. Izlagao je u prestižnim galerijama diljem Europe; u Francuskoj te u Švicarskoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za izložbu u Gliptoteci, koja će biti otvorena do 18. rujna, Dalibor Stošić kaže da sadrži cijeli njegov život.

Kakvi motivi, takvi rezultati

– Ovi radovi puno govore o meni, svaki je nekakva vrsta autoportreta. Skulptura se može čitati kao roman ili slušati kao muzika, samo treba znati gledati i vidjeti. Svi gledamo, rijetki vide. Rekao bih, zapravo, da ove skulpture govore o mojim akrobatskim promjenama duhovnih stanja…

Jednom ste rekli da se kao umjetnik zapravo bavite opipavanjem granice između života i smrti, a kroz to i odnosom prema životinjama i biljkama. Što je pogrešno u načinu na koji zapadna civilizacija vidi smrt, i još važnije, u načinu na koji tretira druge oblike života na Zemlji?

– Ma sve je pomalo eskaliralo, i smeta mi to masovno i bezobzirno ubijanje životinja, to su sasvim sigurno senzibilna bića, s fantastičnim instinktom, suosjećajna i svakako vrijedna poštovanja. Mi ljudi kao »superiorna« bića trebali bismo se ponašati upravo suprotno od onoga kako se danas ponašamo. Međutim, treba samo pogledati naša ljudska naselja, odnos vegetacije, betona, životinja i ljudi, pa je odmah jasno da se radi o kancerogenoj pojavi; mi smo kancerogena pojava koja nema budućnosti. Možemo mi dizajnirati i redizajnirati svijet i tješiti se da ga činimo boljim i ljepšim, ali to su samo površinski kozmetički zahvati.  

Vaš bi se opus ugrubo mogao podijeliti na dva dijela – na klasičnije kiparske radove u kojima ste kombinirali drvo i metal, i na instalacije u kojima na pijedestal podižete (doslovnu) mrtvu prirodu. Što Vas je pogonilo u stvaranju ova oba tipa radova?

– Ne znam ni sam, teško je, i mislim sasvim nepotrebno, objašnjavati motive kreacije, puno su važniji  rezultati. Kandinsky je često u svojim teorijskim tekstovima spominjao »unutarnju potrebu«. Sigurno je taj odgovor najbliži istini. Ali motivi mogu biti istiniti ili površni – pa će takvi biti i rezultati.

Hladni Džamonja

Krajem osamdesetih radili ste kao asistent u atelieru Dušana Džamonje. Kako pamtite to iskustvo i kakav je utjecaj ono imalo na nastavak Vaše karijere?

– Mogu samo reći da je sve oko sebe podređivao sebi, svojoj taštini, svome egu i ogromnoj ambiciji. Bio je vrlo hladan, distanciran i proračunat. Radio sam kod njega nakon Akademije iz radoznalosti jer je on tada bio definitivno najinteresantniji kiparski lik u Jugoslaviji. Htio je da mu postanem tajnik, ali sam odbio. Naučio sam kod njega kiparsku radnu disciplinu i nadasve dubinsko osjećanje različitih materijala – to naravno nismo učili na Akademiji, ali jednostavno i najblaže rečeno, nije bio čovjek po mom ukusu. Godina dana kod njega bila mi je sasvim dovoljna.

U hrvatskoj se sredini obično ne tolerira uspjeh ostvaren izvan granica zemlje. Kako Vas tretira rodni Split, nakon uspjeha što ste ga ostvarili na međunarodnoj sceni?

– Imam u Splitu drage prijatelje i tu se jedino osjećam doma. Ipak, iako znam da je Split grad koji ne možete impresionirati, čudi me kad me i dan-danas nepoznati ljudi zaustave na ulici i čestitaju na izložbi koju sam napravio 1997. godine u podrumima Dioklecijanove palače. To je bilo prije skoro dvadeset godina i neki to pamte, dakle ima nade i nije sve bilo uzalud. Budući da živim u Zagrebu, u Split dođem ljeti i ne zadržavam se predugo – nastojim što prije isploviti jer mi je najdraže jedrenje, lutanje i kupanje u pustim uvalama.

Forma i materija

Zanimljivo poglavlje u Vašem stvaralaštvu monumentalna je skulptura »Skarabej«, uvrštena u stalni postav Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Nici. Što biste danas rekli o tome radu?

– Dugogodišnji karizmatični ravnatelj fondacije Maeght u Provanci, Jean-Louis Prat, kojeg je Andre Malreaux postavio na čelo prve privatne fondacije u Francuskoj, davne je 1993. godine vidio moje tri skulpture koje sam izložio u Nici (gdje sam dobio Matissovu nagradu). Postali smo prijatelji i on me upoznao sa kulturnom elitom Azurne obale, njegov ugled i utjecaj nije bio upitan, i tako je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Nici, na čelu s Gilbert Perlein, 1995-96. organizirao moju samostalnu izložbu. Htjeli su jednu veliku skulpturu za muzej, tako su mi dali atelier u sklopu muzeja da je izvedem i tom procesu su snimili 15-minutni film, snimajući svakodnevno nastanak skulpture.  Nakon izložbe »Skarabej« je postavljen na ulaz u MAMAC, gdje i danas stoji.

Kao profesor na Akademiji u izravnom ste doticaju s mladim trendovima u kiparstvu danas. Radi li se samo o tome – o površnim trendovima? Je li ovo faza uzbudljivog probijanja granica ili faza puke stagnacije u kiparstvu?