Gracinov slikovni dnevnik začet je 2002. godine kad se transsibirskom željeznicom uputio u upoznavanje Rusije, pa negdje na polovici te beskrajno velike zemlje odlučio skrenuti put Mongolije. Pustinja Gobi tada je utabala Gracinovu putničku stazu, vodeći ga u narednih devet godina, sve do 2011., ka ne baš uobičajenim destinacijama i ka ne baš uobičajenim susretima. 

 Začudni Jemen

Štoviše, Markov je put, kad god je to bilo moguće zaobilazio sve što bi bilo iole povezano s turizmom. Njegov svijet, i njegove težnje na putovanjima na koja je iz godine u godinu kretao, svijet je apsolutno drugačiji od onog iz kojeg kreće u potragu za… Za čim ili kim, autor ne otkriva riječima već fotografijama obješenim na zidovima puntarske Galerije »Toš«. A s njih nam odgovor na postavljeno pitanje daju brojni, u vremenu zaustavljeni ljudi, životinje, krajolici i društvena zbivanja. 

  Put će nas dalje odvesti na netom otvorenu željezničku prugu što će nas preko Himalaje dovesti u Lhasu i otputiti na obilazak najznačajnijih budističkih samostana. A onda smo već u 2007. godini, u Jemenu, među, istaknut će to uvijek Gracin – najgostoljubivijim narodom na svijetu, narodom kojem je putnik svetinja i spreman je s njim podijeliti i ono malo što ima. Dojam koji Jemen ostavlja je da se u njemu život nije mijenjao još od vremena kraljice Shebe. Zelene oaze usred ničega, od blata napravljene osmerokatnice u gradu Shibami, ili plaže prepune žena u burkama samo su neke od brojnih začudnosti Jemena. 

 Duh drevnih Inka

Kambodža i Vijetnam sa zidova nam Galerije »Toš« pričaju neku drugu priču. Priču o drevnom monumentalnom gradu Angkor Watu, o surovoj stvarnosti siromašnog i još uvijek od vladavine Crvenih Kmera nedovoljno oporavljenog naroda Kambodže, ili pak onu koja govori o ubrzanom razvoju Vijetnama, ali i drevnoj rijeci Mekong koja kazuje i pokazuje davninu. U etiopijanskoj dolini Omo dočekat će nas tradicija plemenskog života, a u Peruu, vođeni Gracinom, zaobići ćemo masovni turizam i Machu Pichu, te na otočićima Taquile, Amantani i Uros, prirodnim biserima jezera Titicaca pronaći duh drevnih Inka. Ono što ćemo iščitati na posljednjoj točki ovog imaginarnog putovanja jest iranski sukob tradicije i vjerskih ograničenja s jedne strane, i zapadnjačkog stila života što u velike gradove ulazi na mala vrata. Odvest će nas autor i u pustinjski grad Yazd, upoznati nas s nomadskim plemenima koja u velikoj mjeri još uvijek žive tradiciju, te pokazavši nam Kandovan tzv. iransku Kapadokiju staviti točku na ovo devetogodišnje putovanje. 

 Nepoznati krajevi

Tako zbori povijest na temelju koje je nastala ova izložba, o kojoj struka, točnije umjetnička ravnateljica Galerije »Toš« mr. sc. Jasna Rodin kaže: 

  – Nepoznati krajevi i zemlje drukčije kulture i krajolika Marka Gracina opisani su kroz portrete i figure zabilježene u svojoj svakodnevici. Smišljenom interpretacijom i dijalogom, nošen vlastitom osjećajnošću prenosi nam autentične vrijednosti zavirivši u život toliko različit od onog na kojega smo navikli. Autor se ne skriva iza objektiva, komunikacija je izravna. Zabilježeni su tako trenuci svjetlosti, zaustavljen djelić vremena, pomno odabrana kretnja i jedinstven pogled. Oni govore o prolaznosti i neponovljivosti, taj beskrajni niz motiva ne treba tumačiti, on egzistira uhvaćen u svojoj tišini. Slike su to jasne i lirske pune snage osjećaja, karakternih crta dovoljnih da nam prenesu ljepotu i svježinu prizora. Izazivajući shematičnost rješenja svaki motiv novi je izazov prepun gestualnog bogatstva. Fotografije su jednostavne, crno-bijele, bez svjetlosnih naglasaka i nemira, bogate akromatskim tonovima. Kompozicija se fokusira na figuri, a cjelina mjeri odnosom prema njoj. Osobni rukopis vidljiv je u elementarnosti skladanja ploha, sintezi čovjeka i okoline, ugođaju i prepoznavanju posebnosti, u suglasju suptilne energije čovjeka i prirode. 

  Svatko tko se ukrca u Markov džep ili ruksak doživjet će njegovo putovanje na svoj način, bit će u nekoj svojoj potrazi za ovim ili onim, ali rijetki su oni koji neće primijetiti da fotografije ovog fotoreportera – što ga čitatelji »Novog lista« prepoznaju po mnoštvu izuzetnih reportažnih fotografija snimljenih uzduž i poprijeko Hrvatske, a sugrađani i po fotografijama snimljenim u propalim riječkim industrijskim postrojenjima te javnosti prikazanim na izložbama »Zbogom udarnici« i »Metropolis«, ili po onima objavljenim u knjizi »Naša Rika, Reka, Rijeka…«, pa potom i izloženih na istoimenoj izložbi – iako crno-bijele pršte vatrometom boja, zvukova, mirisa i nadasve osjećaja.