Sabijanje materije u oblik iz želje za osvajanjem i za shvaćanjem prostora vidljivo je u svakom radu na ovoj izložbi koja rasvjetljava i vraća u fokus jedan nepravedno zapostavljen opus
ZAGREB - O kiparu Branku Vlahoviću, kojemu je u Tehničkome muzeju priređena velika retrospektivna izložba, otvorena preksinoć, sve je bitno sažeo Josip Sever u jednome nadahnutom novinskom tekstu koji je na ovoj izložbi ponuđen kao prilog za biografsku građu. U njemu Sever piše o svome doživljaju Vlahovićeve najveće izložbe, one koja je također u Tehničkom muzeju upriličena 1975. godine i koja je označila njegov »izlazak iz sjene« – nažalost, samo četiri godine prije umjetnikove smrti. Stradao je u prometnoj nesreći 1979. godine.
»Vlahović sabija kaos svijeta u formu. Sabija raštrkani svijet u sablju-raketu da njome raspori nebo. Pokazuje mi bijele i crne linije što stoje okomito. Zatim se pomiču u koso. To su njegove slike Zemlje i Svemira. Bijelo je svijet. Crno je ono što ne postoji. Na upit o arhitekturi, Vlahović kaže da se arhitektonsko-estetsko iskustvo u njemu sublimiralo u skulpturu…« – piše Sever u ožujku 1975. godine.
Geometrijski minotaur
Sabijanje materije u oblik iz želje za osvajanjem i za shvaćanjem prostora – o čemu je Vlahović pripovijedao Severu – vidljivo je u svakom radu na ovoj izložbi koja rasvjetljava i vraća u fokus jedan nepravedno zapostavljen opus. Crteži flomasterom iz ranih šezdesetih obilježeni su gotovo opsesivnom strogoćom linija i pouzdanom rigidnošću kontrasta crne i bijele.
Nešto od te geometrijske rigidnosti vidi se i u malim antropomorfnim skulpturama, od kojih su neke začudan spoj čovjeka i kubusa, nekakav geometrijski minotaur. Kasnije su došle apstraktne skulpture od crnog lima, uspjeli eksperimenti pročišćavanja linija i oblika, koje Sever s razlogom uspoređuje sa šupljim kostima ptice. Ima u Vlahovićevim radovima neke prigušene poezije koja provaljuje u neočekivanim detaljima: nježnim oblinama drvenih plitica, na primjer. Možda je baš zbog njih Sever osjetio potrebu napisati u onome tekstu iz ožujka 1975. da je »svaki čovjekov stvaralački čin diktat poezije«.
Studiozno promišljanje forme
Kao što je u svome pozivu na novu, primjerenu afirmaciju Branka Vlahovića istaknula ravnateljica Tehničkog muzeja Markita Franulić, Vlahović je osvojio mjesto baš u ovoj instituciji svojim studioznim promišljanjem forme – kroz pedantne tehničke nacrte koji su prethodili realizaciji pojedinih djela, a koji su također uvršteni u izložbu, te kroz svoju suradnju s inženjerima, čime je doprinosio sprezi različitih profesija, tehničkih i umjetničkih, u kreativnoj realizaciji djela (izrađivanih u tvornicama »Jedinstvo« i TPK).
Vlahovića kao umjetnika koji je početkom šezdesetih godina krenuo putem istraživanja rubnih mogućnosti izraza i koji se svojevoljno držao izvan prolaznih trendova, rasvjetljava monografija koju potpisuju Guido Quien i Darko Schneider.
Retrospektiva Branka Vlahovića bit će otvorena do 6. veljače.
