Ivica Prtenjača rijetko je uspješan hrvatski pisac, i to na više načina. Prvo, malo tko u domaćem književnom prostoru tako dobro, ujednačeno, cijenjeno i u čitateljskim, kritičarskim, ali i spisateljskim krugovima, piše multižanrovski. Poezija, proza, drame – sve nagrađivano, prevođeno, izvođeno… A onda VBZ-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman. Ne jednom, za hvaljen i čitan roman »Brdo«, nego dvaput, ponovo baš ovih dana, za roman »Sine, idemo kući«.

Fina je to i topla knjiga o jednoj maloj obitelji, jednoj bolesti i jednoj ključnoj želji koja se mora ispuniti. Dijelom je autobiografska, sam je pisac to već istaknuo, no to je manje važno i to nije nešto što valja posebno isticati. Ono što treba istaknuti, krasna su zapažanja i detalji koji zgušnjavaju tekst i uzdižu ga iznad običnog komuniciranja bez dodane vrijednosti. Nije teško predvidjeti, bit će to još jedna uspješna Prtenjačina knjiga.

Drugi put ste osvojili nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman. Dakako, rukopisi se čitaju anonimno, što je dobrodošla praksa, no ispada kao da pogađate senzibilitet žirija naše najunosnije književne nagrade. Što ste prvo pomislili kad su vas nazvali i rekli da ste pobijedili? Opet.

– Bilo mi je silno drago, najviše stoga što sam znao da će knjiga ići brzo u tisak, da ću je se na neki način osloboditi. Nije mi bila laka, nije ni sad. S druge strane, razveselila me, naravno, unisona odluka žirija; u tom moru rukopisa, eto, ovog su valovi izbacili na obalu. Nagrada jest najunosnija, ali su i obaveze autora najveće. Knjiga neće biti moja što se tiče autorskih prava dosta velik broj godina, ali ne žalim se. Vjerujem da će imati dobar život, ja joj ga od srca želim, samo neka se otisne, što, koliko čujem, već sasvim dobro i čini.

Mnoštvo slika

Cijeli život slušamo o tome kako razni bijeli prahovi ubijaju, pa su to očekivani kokain ili heroin, odnosno cement ili tako neki agresivni element. Ali brašno? To još nismo čuli. Ili da budem točniji, nisam čuo. No to je, ako se kronološki gleda, pokretač vašeg romana; brašno koje se godinama taložilo u plućima pripovjedačeva oca pekara, i sada, u koronavirusnoj suvremenosti romana, odbrojava mu zadnje dane dok umjesto njega diše stroj. Doista, brašno?

– Ostavio bih to čitateljima, ja se ipak ne bavim kao neki pisci i znanošću. Ja pišem svoje priče. To s brašnom jest jedna od nevjerojatnijih stvari koje sam čuo, naravno, ali se nekako čini i logičnom. Zašto ne? Ali mene je kao pisca, naravno, zanimala mnogoznačnost te riječi, metafora života i smrti, hrane i otrova, svega mogućega što iz te fine bijele prašine može nastati. Ako ste pažljiv čitatelj, a znam da jeste, primijetili ste da ovaj pekar u romanu nije moj jedini pekar, isti taj je i u romanu »Brdo«, a onaj njegov sin peče kruščiće i dijeli ih po otočkom brdu. Neću se ni ubuduće udaljavati od tako slasnih metafora, od onih slika koje mogu stvoriti cijeli roman, od njihove snage. Ja pišem kroz takve stvari, kroz te malene začudnosti koje onda eksplodiraju u priču, mnoštvo slika.

Iz romana, već je na više mjesta primijećeno, izvire toplina. Puno je raznih frontova u njemu otvoreno, no ljubav u toj maloj, fascinantnoj zajednici – obitelji – koju na svoj način oprimjeruju vaši likovi, opipljiva je kao i smrt koja galopira prema ocu. Koliko je lakše podnijeti nedaće svijeta ako je u životu dovoljno ljubavi, a koliko ljubav otežava rastanke?

– I poslije nas ostaje ljubav, divan mi je to stih meni dragog pjesnika Borisa Marune. I, naravno, što bez nje, kako živjeti, kako razumjeti vlastitu ljudskost, svijet? Što ima čovjek koji nema ljubavi? Možete li zamisliti tu bezgraničnu, zatrovanu pustoš zvanu život bez ljubavi? Moji likovi cijelo vrijeme trepere u ljubavi, u odnosu, u brizi i, naravno, u strahu. Taj koktel ono je što ih ujutro pogura iz kreveta i što im navečer navuče ma kakav san na oči.

Ljudi i sustav

Čak i blurb na knjizi kaže: »Njih je troje.« Ali nije. Njih je četvero u nukleusu, pripovjedač, roditelji i pripovjedačev brat. No brata jedva da ima. On dođe gotovo kao onaj mali nesretni ribarov sin u Hektorovićevu »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, kojeg mnoga kritika i zaboravi. Jasno je da je u pitanjima brige za bolesnog oca, a pogotovo u ispunjavanju njegove želje da umre kući, umjesto u bolnici, mlađi sin, brat, zakazao, no čudi izostanak pripovjedačeva komentara. Štiti li ga tako? Je li mu oprostio? Piše li Ivica Prtenjača roman o tom romanesknom bratu i njegovoj perspektivi?

– Fabularni fokus je na njih troje, oni odigravaju taj tužni tango, na gotovo pustom podiju. Brat je daleko, od ovih su ljudi svi daleko. Naravno da čovjek koji stvori obitelj ima više ljudi u svome svemiru, na kraju i sestre i braću, naravno, i sinove. Ali nisam htio širiti priču, ona je locirana u tek nekoliko zagrebačkih dana, postavljena je gotovo filmski, vrlo mi je bio bitan fokus. Mogao sam svašta, naravno, ali ja sam se odlučio upravo za ovaj put.

Sustav ne čine samo paragrafi, nego i ljudi. U romanu je po pitanju bolničkog sustava u Hrvatskoj naglasak stavljen na ljude, koji nekako i unatoč hladnoći sustava, pobijede, odnosno pomognu. Je li to pitanje sreće za pojedinca i njegovu nesreću ili tu ima još nečega?

– Moji su likovi imali sreće, na kraju mi smo poznati da više vjerujemo pojedincima nego sustavima, mi kao narod, mislim. Ne bez razloga, sigurno i sami imate takva iskustva. Sustav, ili ono što tako zovemo, komplicira stvari, a onda se pojavi netko i kaže: daj mi te papire ovamo. I sve riješi. I bori se s tobom za tvoja prava. I cijelo se vrijeme srami zbog toga u kakvom sustavu radi. Zamislite, da se neki liječnik srami zbog apsurdnosti sustava u kojem radi, nije li to apsurdno samo po sebi? Ali srame se i naši učitelji, policajci, mnogi. To smo mi, zemlja divnih ljudi i grozomornih sustava. Čisti društveni suicid.

Neožbukana kuća

Priznali ste da je roman dijelom autobiografski. Mene zanima vaše odrastanje u Rijeci u kontekstu buđenja klasne svijesti, koliko je Ivice u pripovjedačevu sramu zbog neožbukane kuće, ili ljutnji zbog skupih svećenikovih cipela?

– Davno sam odrastao u Rijeci, ali u zadnjih nekoliko godina taj se svijet jako intenzivira, dobiva volumen i oživljava. To je valjda normalan proces kad čovjek prevali pedesetu, ali i kad piše. Posežete za svijetom koji niste napisali, o otočkom brdu sam, recimo, pisao, neću više. A o svome djetinjstvu nisam, pa hoću. Moje odrastanje u Rijeci započinje ustvari tek kad upisujem srednju školu, dotad je Rijeka imenica u koju se rijetko išlo. Moji su gradili kuću na Gornjem Zametu, ja sam išao u Osnovnu školu Ivana Ćikovića Belog, tada, koliko znam, najveću u zemlji, sjećam se da je jedne godine, dok nije izgrađena škola na Srdočima, bilo razreda do slova J. S po 35 učenika, eto, to vam je demografija. Grad koji buja, u kojem svatko ima posao, ljudi sa svih strana i mi, njihova djeca.
Moj pripovjedač u tom dijelu priča moju osobnu priču, da, to je bila naša kuća, crvene cigle, sve do jedva dočekane fasade. Ali ja sam imao sretno djetinjstvo, ponajprije zbog svojih roditelja i brata, zbog okruženja u kojem sam rastao. Bio sam slobodan klinac na kojeg nitko nikad nije ni viknuo. S druge strane, svako sam se malo upisivao na neke aktivnosti, što god sam želio, od atletike do streljaštva, na kraju rukometa. S vjeronauka sam sam otišao, kao što sam i sam na njega došao. Nitko od mene nije tražio baš ništa, radio sam odmalena, s ocem sam betonirao, ponekad prodavao i neke stvari što bi nam ih djed iz Dalmacije slao. Sve to skupa danas nije zamislivo. I da, i ostala djeca oko mene su tako rasla. Ja sam samo više čitao od njih, moje djetinjstvo je jedna neprekinuta seansa čitanja.

Pripovjedač je nedvojbeno iz radničke obitelji, a i njegov pisac se, prije negoli se odlučio egzistencijalno posvetiti pisanju, okušao u raznim zanimanjima koja su uključivala i težak fizički rad. Znači li to da tu ima materijala o kojem bi se još dalo pripovijedati?

– Da, svakako. Ovaj je roman svoje ishodište našao u knjizi priča koju upravo pišem, on je poniknuo iz tog svijeta. Kroz te se priče otvorila mogućnost da pišem o djetinjstvu, riječ je o vrlo kratkim zapisima, do dvije kartice, u kojima sam se ponovo kretao istim ulicama kao i prije 40 godina. U toj će knjizi biti raznih situacija i ljudi, čak i jedno nikad prežaljeno kino koje se zvalo Sloga. Iz tog sam osjećaja, dakle iz te zapretenosti u prošlost pomislio da trebam napisati ovaj roman, koji na podosta bolan način govori i o sadašnjem trenutku. U svakom slučaju, nakon ovog romana, objavit ću tu knjigu priča, njoj još ne znam ime.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Svijet se promijenio

Kako se generacijski mijenjao odnos prema djeci? Iako u romanu nemamo puno informacija o pripovjedačevu samostalnom životu, volio bih da mi usporedite odnos pripovjedačevih roditelja prema svojoj djeci i vas prema vašem djetetu. Što se promijenilo, a što je ostalo isto, odnosno ima li smisla uopće tražiti generacijske konstante i mijene?

– Ljubav, briga i posvećenost, to se nije promijenilo. Sve ostalo, najviše zbog okolnosti, jest. Svijet se stubokom promijenio, pa se tako i moj odnos prema kćeri razlikuje od onog kakvog su gajili moji roditelji prema meni. Ali samo u nebitnim stvarima; ono važno, a to je ljubav i svakodnevna briga, isti su. Mislim da ako imaš djecu moraš im dati sve najbolje od sebe, još je Balzac ustvrdio da dobro odgojiti djecu znači osuditi sebe samo na ispravne ideje. Pa dobro, neka, tako ja mislim.

Ljubav koju pripovjedač, dok odrasta, osjeća prema ocu uglavnom se ne iskazuje, ni verbalno, a baš ni gestom. Jer je taj obrazac utvrđen i očevim ponašanjem, unešto distanciranim. No sin cijeni njegovu mekoću. Je li pobuna, ona o kojoj su pisane mnoge knjige, sina protiv oca, izostala ili je samo skrajnuta zbog potrebe da se pripovjedač u smiraju života svoga oca s njime ne sukobljava ni u mislima?

– Donekle ste u pravu, da. Ali svaki je čovjek, naravno, različit, recimo ja nikad nisam imao potrebu sukobiti se sa svojim ocem ni oko čega, rečenica koju dobro pamtim, koja je duboko urezana u mene jest njegova: »Ti odluči sam, ti si pametan.« Tako je on sa mnom, s uvažavanjem i prihvaćanjem. Doista je vjerovao da ja u bilo kojoj dobi mogu odlučiti što je najbolje za mene, to je iz današnje perspektive nevjerojatno, ali stvarno je tako bilo. I nikad mi ni jedan moj izbor nije osporio. Znao sam doći prebijen s neke rukometne utakmice, sa šljivom na oku, uganutim zglobom, on bi me gledao dok vadim opremu iz torbe i šutio. Nikad mi nije rekao ni riječi protiv mojih izbora. E, kako se i zašto sukobiti s takvim čovjekom?

Romani i film

Pedofilija se pojavljuje na dva mjesta u romanu. To su sporedne epizode, ali strateški raspoređene. Prvi put to je svećenik koji preposvećeno sluša i ispituje o buđenju seksualnosti mladića na ispovijedi, a drugi put to je ozbiljni sukob sada nešto odraslijeg dječaka s nasrtljivcem. Zašto je to u romanu?

– Zanimljivo pitanje, da, eto, nisam o tome još dosad pisao, a ovdje je bilo baš nekako dobro došlo. Obje te scene govore o mogućnosti da se to nekom djetetu dogodi, u prvoj sceni žrtva je pasivna, ali bome u drugoj nije. Htio sam pokazati obje mogućnosti reagiranja, napisati i nekakav svoj stav o takvim ljudima. Ne dirajte djecu, nemate to pravo, tako nekako. No stvarnost je mnogo strašnija. S druge strane, trebala mi je neka drama koja je izvan bolnice i te dramske situacije. Literarni kontrapunkt, često to koristim kao metodu u pisanju. Na kraju, mogu još bezgranično dugo pametovati o tome, ali suština je da sam samo htio to napisati, privukla me je ta mogućnost.

Po vašem »Brdu« snima se film. U kojoj je to fazi i koliko ste involvirani u sam proces?

– Istina, dragi, sad mogu reći prijatelj, redatelj Bruno Gamulin zvao me dva dana nakon što je svojevremeno objavljeno »Brdo« i rekao da želi snimiti po tome film. Rekao sam odlučno da. Otad smo ispisali podosta verzija scenarija, snimili čak i divlje svinje i supove, dobili sredstva od HAVC-a. Trebali smo ga već snimiti, ali nas je pandemija omela. Vjerujem iduće godine, veselim se tome iskustvu. No jasno je, knjiga je moja, film je Brunov, tako ja to vidim, dvije su to stvari, ne treba ih uzajamno mjeriti ni propitivati. Ovaj film u startu ima i jednu veliku prednost, ali i uteg. Naime knjigu je pročitalo jako mnogo ljudi, to može pomoći da ih zainteresira i film, ali to može biti i problem, ljudi koji su čitali imaju svoju sliku i tog brda i čovjeka i njegovog magarca, koji se, eto, kroz sve ove godine prometnuo u možda i najvažnijeg lika te knjige.

Ako pomislimo da bi i u vašem novom romanu mogao čučati neki film, tko bi glumio likove u vašoj idealnoj glumačkoj postavi, a tko bi režirao?

– Još mi je prerano da o tome mislim, još nisam shvatio ni da je knjiga izišla i da je u naš svijet sad pozvano mnoštvo. Svi oni koji će knjigu uzeti u ruke. S obzirom na tekst, meni je to i strašno i donekle uznemirujuće. Ali me ispunjava i velikim mirom, kao da sam od sebe otisnuo ogroman, težak kamen koji pliva po posve mirnom moru.