Hoće li val nostalgičnog prisjećanja na odrastanje u Rijeci sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća biti nastavljen, tek ćemo vidjeti. No da su posljednje dvije godine donijele evo već i treću knjigu vezanu uz tu tematiku, nedvojbeno je.

Blago je to bilo naznačeno u romanu Ivice Prtenjače »Sine, idemo kući« (2021.), nastavljeno potom u odličnom »Hotelu Wartburg« (2022.) Zorana Žmirića, a sad evo i nove knjige koja nas vraća u ne tako davnu prošlost grada pod Učkom.

Ovog je puta riječ o zbirci kratkih priča »Kino Sloga« već spomenutog Ivice Prtenjače, Riječanina sa zagrebačkom adresom.

Svemir vlastitog djetinjstva Prtenjača je oživio kroz 37 vrlo kratkih pripovijedaka koje istodobno daju i realnu i osobnu sliku odrastanja u prigradskom riječkom naselju. Onima koji su pročitali prošle godine objavljen Prtenjačin roman »Sine, idemo kući«, podosta će toga biti poznato, jer je riječ o istoj obitelji (otac, majka i dva sina), koju ovog puta ne pratimo u teškim danima neizlječlive bolesti i smrti oca, već u godinama kad su otac i majka još u snazi pa iako teško rade (otac u pekari, majka povremeno u stolariji), pronalaze snage da uz taj rad i brigu o odgoju dva sina, istodobno i polako grade kuću. Svega se toga sjeća stariji sin koji o tom dijelu prošlosti svoje obitelji piše s distance zrelog čovjeka nastojeći kroz ta sjećanja oživjeti djetinjstvo, sve ljepote i strahove tog doba, sve tuge i radosti. Pritom je i pripovijedač i pjesnik, jer to doba i traži baš takav literarni pristup pa je i logično da je kao forma odabrana kratka priča, koja istodobno pruža mogućnost i proznog i lirskog izražavanja.

Povučen dječak

Jer naš je pripovijedač inteligentan i emocionalan, ali zbog izgleda (smatra se debelim, nezgrapnim) povučen dječak, itekako svjestan da – iako živi u »besklasnom socijalizmu« – nemaju svi jednako, a pritom je baš njegova obitelj ona koja ima manje od niza drugih. On je dječak koji zna da ni novcem ni izgledom ne može biti poput većine u razredu i školi, ali ga to ne sprečava da se bori za svoju samostalnost i izgradi svoju osobnost. Pomalo se boji grubih šala, buka ili nasilja kojem svjedoči i u svom gradu i kod dječaka iz sela gdje žive djed i baka, ali ne želi pristati na to da i sam bude žrtva tih i takvih oblika ponašanja. Da bi se sve to opisalo, treba i znanja i truda i kreativnosti, a Prtenjača toga ima sasvim u dovoljnoj mjeri da njegove lirsko-prozne štorijice izazovu pažnju i paletu osjećaja – od laganog smiješka razumijevanja, nostalgije, ljutnje, bijesa… Sve je to Prtenjača uspješno složio u svoje »kino« nižući nam scene i epizode koje nisu složene kronološkim redom, ali to i nije važno, jer cilj nije bio prepričati prošlost, već oživjeti osjećaje, misli, ideje i likove koji su je činili.

Njegovo je literarno umijeće pritom nedvojbeno i naglašeno pojedinim vrlo uspješnim lirskim vinjetama pa tako pred čitatelja izranja lik njegova oca koji je često u oblacima prašine – bilo one od brašna kad noću peče u pekari kruh, ili one kamene koja nastaje dok velikom upornošću »kida« stijenu u kojoj gradi kuću za svoju obitelj. Tu je i divan lik majke koja »jer nemamo za kupit« šije, plete i na druge različite načine izrađuje odjeću svojim sinovima. Tu su, napokon, i oni, njihova djeca, sinovi koji ne plaču za novim tenisicama i markama popularnih majica, jer itekako shvaćaju da je teško pa i sami na najrazličitije načine nastoje pomoći. Logično je da je ovo četvero likova u središtu pažnje, ali Prtenjača sjajno gradi i druge likove, pri čemu se zaista iskazuje kao majstor u prikazivanju tzv. epizodnih likova. Neki od njih tek u jednoj štorijici uđu u knjigu i ne pojave se potom kasnije, ali ostave iznimno snažan, životan i uvjerljiv dojam – njihova teta koja je časna sestra, trgovac Rade, nesretni Savo, sinjor Guido, Žgela, ljubitelj rocka Miljenko…

Odlična zbirka

Iako su nostalgija i ljubav prema obitelji temelj ovih priča, povremeno one znaju biti i vrlo duhovite, posebno priča »Riva« u kojoj nam prenosi dojmove prvog putovanja u kupovinu u Trst kad obitelj naleti na demonstracije talijanskih komunista, što otac obitelji duhovito komentira riječima »Porko Dio. Trst je naš!«. Poprilično su česte i vrlo uspješne priče kojima je cilj ukazati na uočljive socijalne razlike i problem neimaštine (»Jungfrau«, »Voće«, »Novac«, »Dvorac«…), manje je onih koji se dotiču politike i društvenog sustava tog doba (»Jaganjče božji«, »Hapšenje«), a brojne su i dobre one koje svjedoče o svojevrsnoj psihološkoj i emocionalnoj analizi dječaka svjesnog da je zbog toga što je malo drugačiji od drugih u prilično nepovoljnom položaju kad je riječ o uklapanju u svijet svojih vršnjaka – »Brojevi«, »Svlačenje«, »Zaborav ovoga sada«, »Noći«, »Johnson«, »Kiša«…

«Imao sam trinaest godina i vjerovao da će me knjige spasiti od svega«, kaže pripovijedač u odličnoj priči »Johnson«, ukazujući na to kako mu je od ranih dana književnost bila svojevrsna luka spasa i utjehe. Potvrđuje Prtenjača to i ovom odličnom zbirkom priča u kojoj u niz navrata pripovijetke završavaju tako da autor veže događaj iz prošlosti koji je opisao, sa samim sobom današnjim donoseći pritom razne zaključke o sebi i svojoj sadašnjosti te indirektno naglašavajući da je, dojam je, iako u djetinjstvu nije imao baš dobre karte u rukama, odigrao jako dobro i, na jedan način – pobijedio. »Kino Sloga« jedan je od dokaza te pobjede.